• Search form

Mesto za udah, mesto za misao

/ Vladana Spaic Kosic

Mesto za udah, mesto za misao

Šta nam je donela aktuelna praksa, umetnost sadašnjice, dakle umetnost postmodernog doba? Koja je artistička percepcija koja sledi  te recepcija publike koja gleda? Šta je iznedrio aktuelni momenat osim onoga što su već poznata autorska  preuzimanja dobro znanih manira. Ako želimo iscrtavati po korpusu utisnutih stilskih pravaca, onda dakle prihvatamo multipoetičnost vremena, ne opredeljujemo se već sledimo instinkte i tako delamo u više smerova koji  stvaraju jednu moguću ličnu vizuru, sopstvenu umetničku projekciju.

Nudi nam se fragmentirani pogled, dekomponovane predstave tela koje se fluktuiše u tri niza, različite obrade i slikarskog manira, smeštenog u kreativne diskurse koji tumače i komentarišu. Prikazani radovi plasiraju telos kao dominantan motiv, telos ispred ogledala kao metafora  nemira, distorzija prirodnog sklopa u vremenskom vakumu,  telos kolažirani i iscrtani, fotografski usnimljen i hiperrealističan.

Stanić nam ukazuje na površnost momenta, te potrebe za otkrivanjem smisla koji prožima subjekat novog doba, jer u protivnom ostaje subjekat – informacija, usađen u ekran koji ga provizorno, frontalno prikazuje i pokazuje fiksiranu sliku umetnikovih fetiša. Dakle, slikar bira oflajn modus, odlutalu liniju izvan ili koja račva tok, skreće misao, isteruje je iz uspavanog korita, ukazuje na glasno izgovorenu reč koja odzvanja, oponira utvrđenoj trasi. Uznemirujuće reči i duboki glas koji preteći pita, da li se predajemo evidentnosti, ili pratimo tragove koji vode do srži priče koja se želi ispričati, a kada se zapitamo, kada posumnjamo u istinitost, već je kasno, slika je mentalno apsorbovana, sprovedena kroz mesta vizuelnog i zvučnog nereda. Pitamo se, treba li kome narativ danas, gde je to mesto za udah i mesto za misao, i ko je u stanju da prati ponuđeni diskurs, nekada jasan, a nekada iskidan, ishitren i preterano podrazumevajući i time selektivno nejasan. Da li pretekst nastajanja artefakta, odaljava promatrača i postavlja mu se nedostupnim i nedokučivim? Šta ostaje, krivulja koja ne vodi pravom putu, već donosi sat mirnog misaonog  hoda i zapažanja koja nas ostavljaju samima sa sobom, sa svojim dnevnim beleškama o kojima promišljamo i vidimo ih metaforično transponovane i ostavljene nakačene za misao da vise i da se uberu kada dovoljno napupe i  kada su  konačno spremne za validnu introspekciju.

Ukaz o više smerova kojima težimo i koje nekako razumevamo, sloboda koja vodi  umetničkim preferencijama ponuđenih na reinterpretaciju i slobodan doživljaj koji se otrgne u svesti, to je efekat prisutan u delu ovog autora. Otvorena mnogostrukost, diferenciranje i nepredvidivost, krije određeno mišljenje koje se iznova ponavlja, nikada ne kristališe, već u povratnom komentaru naslućuje, kroz svaki znani pojam, kroz naizgled slučajni eksperiment, iznova i iznova nadopunjuje u vizuelnoj komparaciji već viđenog sa novo prikazanim. Oflajn, kada prestane trka sa batom koraka koji tuče, kada starinski sat odzvoni tačno vreme, oflajn, kao skrovita vremenska paralela koja prenosi poruku kroz mentalni ekvivalent aktuelne slike, kroz reprezentaciju proživljenog osećaja. Oflajn, vreme da se zapitamo od kada smo postali tako površni, nezainteresovani, od kada uzimamo sve što nam se nudi i bespogovorno usvajamo, kao da moramo?

Tekst povodom izložbe Ivana Stanića Deivana u Galeriji Progres (7-16. mart 2011)

Vladana Spaić 

Video
08.04.2024 | 10:10

VOĐENJE: IRWIN – NSK State – It's a Beautiful Country

IRWIN: NSK State – It's a Beautiful Country, Umetnički pav