• Search form

29.11.2015 | 20:12

Škanati nagrada 21. FAF-a za životno delo

Škanati nagrada 21. FAF-a za životno delo

Nagrada Festivala autorskog filma u Beogradu za životno delo dodeljena je reditelju Krsti Škanati, kome je priređena i jedna od retrospektiva 21. izdanja FAF-a.

Nagradu je u Domu omladine preuzeo njegov sinovac, Aleksandar Škanata, koji je zahvalio u stričevo ime.

Umetnički direktor FAF-a Srđan Vučinić istakao je, uručujući to priznanje, da je Savet 21. FAF-a odlučio da nagradu za životno delo dodeli Škanati, jer je “istoriju uzdigao na univerzalni nivo legende i predanja, o sukobu starog i novog, dobra i zla, institucija i pojedinca… jer je sinematički moćno opevao istoriju zemlje u kojoj smo živeli, a koje više nema”.

FAF prikazuje od 28. do 30. novembra u Muzeju Jugoslovenske kinoteke deset Škanatinih filmova, među kojima su “Prvi padež čovek”, “Teroristi”, esej o nasilju i njegovim korenima na primeru ustaškog terorističkog čina u beogradskom bioskopu “20. oktobar”, “Ratniče voljno”, “Hvala na slobodi”, “Uljez”, “Izveštaj iz sela Zavoj”, “12 meseci zime”, “Nostalgija vampira”, “Odričem se sveta” i “Moševac”.

Prema navodima umetničkog direktor FAF-a, ostvarenja Škanate i danas predstavljaju daleko više od pukih svedočanstava o prošlom vremenu i jednoj nestaloj zemlji.


   Prvi padež čovek

Sublimirana i prečišćena jedinstvenim stilom i filmskim jezikom, uzdignuta na nivo dramskog agona i univerzalne priče sa elementima bajke i predanja – o sukobu između birokratije i pojedinca (Prvi padež čovek), okamenjene ljudske stvarnosti i tehnicizirane nad-stvarnosti (Uljez), ili između sile otuđene vlasti i moralnog imperativa pobunjene zajednice (Moševac, Hvala na slobodi) – ona su odavno prevazišla trošnost snimljenog, otisnutog vremena u kome su nastala, izrastajući iz konkretnog socijalnog i političkog miljea u svevremene parabole ljudskog bivstvovanja i neprekidne borbe; reprezentujući i u svetu na najbolji način autohtonu poetiku Beogradske škole dokumentarnog filma, istakao je Vučinić povodom retrospektive koja je dobrim delom fokusirana na kritičko-angažovani aspekt Škanatinih filmova.

Stoga je odabrano i ostvarenje snimljeno u predvečerje rata i raspada Jugoslavije: film "Hvala na slobodi" (1987), posvećeno slučaju makedonskog sela Vevčani, brutalnom prebijanju pobunjenih meštana, žena i dece od strane specijalnih odreda milicije. Svedočenja civila o zverstvima milicajaca u paralelnoj montaži praćena su prizorima maskenbala u selu – kroz groteskni ples maškara i muzičku pratnju narodnih instrumenta, meštani u simboličkom vidu ponavljaju svoju traumu u nameri da je se oslobode.

   Hvala na slobodi

Dramski potencijal gotovo svakog Škanatinog dokumentarca, kako je istakao Vučinić, krije se u naročitom vidu psihodrame koju žrtve ili obespravljeni u njemu praktikuju: kroz mimiku, gestove i grimase, bujicu govora i rečita ćutanja, njegovi “junaci” nastoje da se oslobode utvara prošlosti, pre svega nanesene nepravde, počinjene u nečije ime, iz navodno “viših interesa“.

Susret sa traumom koji Škanatina kamera beleži često je iznenađujuće potresan upravo zbog spontanosti, nenameštenosti: devojka koja je izgubila obe noge u diverziji u beogradskom bioskopu “20.oktobar” suočava se u sudnici sa mladim ustaškim teroristom Hrkaćem koji je podmetnuo eksploziv (Teroristi); rudari čitaju nepojmljivo nehumani tekst birokratskog odbijanja zahteva za odštetu njihovog druga koji je u rudniku izgubio ruku (Prvi padež čovek); meštani primorskih Vodica sa ogorčenjem govore o ratnom potkazivaču i zločincu Tukcu, koji se u njihovo mesto vraća zaštićen zakonom, kao bogati italijanski turista (Nostalgija vampira). U poslednjem slučaju, kako je naveo Vučinić, tragika se čak smelo meša i sa farsičnim elementima (u prizorima kada Tukac pred kamerom razneženo peva primorske melodije) – ovde Škanatin dokumentarac iz 1968. čini se nagoveštava neke nove forme reminiscencije ratne prošlosti u svetu umetničke fikcije (tome u prilog svedoči i briljantni Pekićev roman-sotija Kako upokojiti vampira, nastao početkom 70-ih).

    Nostalgija vampira

U Škanatinim filmovima ljudi govore ne samo rečima, već i ćutanjem, pogledom, izrazima lica, zamuckivanjem, čitavom fizionomijom koju je na njima izbrazdalo dleto privatne i kolektivne istorije.

Prema navodima Vučinića, Škanatina dela su kao dokumenti vremena nesumnjivo vrednija od većine današnjih pisanih istorija, posebno od istorijiskih udžbenika sastavljanih za jednokratnu upotrebu. Razlog za to ne leži samo u pristrasnosti svake aktuelne istoriografije, u njenoj nužnoj uslovljenosti određenom ideološkom matricom, u selektivnom pristupu činjenicama koje se svesno instrumentalizuju sa jasnom namerom da se željena politika i ideologija brane ili ospore. Za razliku od bilo kakve istoriografije, naknadno utvrđene i pisane, u kojoj je prošlost nužno deformisana u ogledalu sadašnjeg trenutka – Škanatin rediteljski stil, njegova estetika direktnog filma, obezbeđuje neposredni doživljaj davno minulog trenutka; živi utisak “izgubljenog vremena”, utoliko vredniji jer nam ga u tom obliku ne može pribaviti čak ni novinska ni arhivska građa (pošto je i ona uvek posredovana nečijim jezikom, pojmovnim aparatom i mišljenjem).

Škanatina remek-dela (Uljez, Prvi padež čovek ili Ratniče, voljno), snimana isključivo na filmskoj 35-milimetarskoj traci, poseduju i ono što se iz većine današnjih dokumentaraca ili TV reportaža koje pretenduju da dokumentarni film naslede, nepovratno izgubilo. Umesto puke informacije, oni poseduju emociju; umesto intrige – neponovljivu atmosferu; umesto plošnosti – prostornu i psihološku dubinu; umesto senzacije – mitsku auru, istakao je Vučinić. Prizor prekaljenog ratnog borca, direktora preduzeća – koga njegov kolektiv smenjuje u dobro orkestriranom napadu sastavljenom od spletki i podmetanja (u filmu Ratniče, voljno) – ti kadrovi snimani s leđa koji prikazuju svaku boru na njegovom vratu, kao i sav napon i grč u šakama kojima se oslanja o sto za kojim će mu biti izrečena presuda – po spoju plastike i dramatike vraćaju nas antičkoj skulpturi, po značenju kompozicije tragičkom heroju koji spreman, uzdignute glave dočekuje udarce slepe sudbine. Takva impresivna sinteza tvari i njenog smisla, oblika i značenja, kako je istakao Vučinić, u današnjem je svetu “digitalnih formata” teško čak i zamisliva.

   Srđan Vučinić i Aleksandar Škanata

Osim Škanati, FAF prikazuje i retrospektivu Bore Draškovića, kao i kratkih filmova slovenačkog reditelja Jana Cvitkoviča.

FAF predstavlja rekordna 84 filma, podeljena u osam programskih celina.

Glavni program čine 22 filma, od kojih je 12 u konkurenciji za Gran pri “Aleksandar Saša Petrović” - “Šaulov sinLasla Nemeša, dobitnik Gran prija u Kanu, “Četvrti pravacGurvindera Singa, “BlagoKornelija Porumboiua, “Zemlja i senkaCesara Augustoa Acevedoa, “MahnitostEmina Alpera, “Džejms VajtDžoša Monda, “Pod električnim oblacimaAlekseja Germana, “Projekat stoleća”  Karlosa Kvintela, “Naša svakodnevna pričaInes Tanović, “ChevalierAtine Cangari, “PorodicaSaše Radojevića i “FatimaFilipa Fukona.

Gran pri će dodeliti žiri koji čine hrvatski reditelj i scenarista Ognjen Sviličić, dobitnik nekoliko svetskih nagrada, predstavnica Filmskog festivala u Torontu Raša Salti i nagrađivani mladi reditelj Pavle Vučković iz Srbije. Festivalski žiri će odlučiti i novoj nagradi za najsinematičniju filmsku sekvencu na FAF-u, čiji novčani iznos obezbeđuje filmski autor i profesor Vlada Petrić u čast čuvenog teoretičara i montažera Slavka Vorkapića.

Program FAF-a održava se u Domu omladine, Dvorani KCB-a, Jugoslovenskoj kinoteci i Muzeju Jugoslovenske kinoteke, Domu kulture Studentski grad, bioskopu “Fontana”, Parobrodu i Art bioskopu Kolarčeve zadužbine.

Cene karata su 150, 200, 250 i 300 dinara – u zavisnosti od termina.

Festivalski sajt je faf.rs, a program se nalazi i u Kalendaru portala SEEcult.org

(SEEcult.org)

Video
08.04.2024 | 10:10

VOĐENJE: IRWIN – NSK State – It's a Beautiful Country

IRWIN: NSK State – It's a Beautiful Country, Umetnički pav