• Search form

21.10.2021 | 01:46

Pripreme da budemo zajedno u nepoznatom periodu vremena

Pripreme da budemo zajedno u nepoznatom periodu vremena

"Pripreme da budemo zajedno u nepoznatom periodu vremena" (Preparations to Be Together for an Unknown Period of Time / Felkészülés meghatározatlan ideig tartó együttlétre) naslov je filma mađarske rediteljke Lili Horvat (Lili Horvát) iz 2020. godine. Sam naslov filma može, i ne samo da može, već i deluje kao da mu je cilj takva intervencija da referira na nekoliko mogućih situacija i aspekata u samoj realnosti u kojoj danas živimo, ili smo u nju bačeni - kako bi rekli egzistencijalisti.

Reč je ostvarenju čija je radnja situirana oko neurohirurškinje Marte (Márta Vizy) koja živi i radi  u Nju Džerziju, poreklom iz Mađarske, tačnije iz Budimpešte, vrsnog stručnjaka za mozak, koja je upravo na tom polju istraživanja i rada stekla zavidnu karijeru u SAD. Tokom jedne međunarodne konferencije iz oblasti neurohirurgije u Nju Džerziju, srešće kolegu, Mađara Janoša Drekslera (János Drexler) iz Budimpešte. Susret sa kolegom na nju će ostaviti istovremeno jak i neobjašnjiv utisak, tačnije neće umeti sebi da objasni da li je susret izmislila, to jest da li su samo bili zajedno u istoj prostoriji dok je trajala konferencija, da li je sa njim i popričala, neobavezno, pored aparata za kafu, ili se pak među njima desilo i nešto više, neki bliži kontakt. No, ona će poverovati da je ipak između njih bilo nečega i da joj je on tom prilikom rekao, a ona u notes zapisala, kako će se sresti jednom prilikom u 17 sati na Mostu slobode (Liberty Bridge) u Budimpešti.

Ubrzo posle konferencije Marta će sesti u avion, doleteti u Budimpeštu  i čekati 17 sati kako bi se srela sa Janošom. Međutim, susret će se neće desiti na mostu ni sat vremena kasnije, te će, odlučna u svojoj nameri, Marta otići pred kliniku u kojoj on radi da ga nađe. Njihov susret ispred klinike zaista će delovati kao da je Marta sve samo u svojoj glavi konstruisala ili pak projektovala (kako bi se to sada već kolokvijalno reklo), jer će Janoš reći: "Gospođo, pomešali ste me sa nekim" Reakcija koja će usledeti jeste Martino padanje u nesvest ispred klinike, gde će joj pritrčati nekolicina studenata medicine, koji su stajali nedaleko, da joj pomogu da ustane i dođe sebi.

Zašto sam izabrala ovaj film i ovaj naslov? Naslov prevashodno zato što već dugo imam utisak da se i mi ovde, u Srbiji, ili na Balkanu, ali suzimo područje borbe samo na teritoriju Srbije, borimo pripremajući se da budemo zajedno u nepoznatom periodu vremena. Kad kažem mi, ne smislim na celokupno stanovništvo Srbije. Vlast se odavno spremno udružila da bude zajedno za ko zna koji period vremena, dok je nama ostalima preostala samo priprema koja traje iz godine u godinu, iz decenije u deceniju, krećući se u nepoznatom pravcu, nepoznatih smernica, vrlo razjedinjeni međusobno, za nepoznat period vremena kao pravi egzistencijalistički pitomci. Čak su reči solidarnost, humanost, čovečnost... dobile nekakva izobličenja koja mnogima deluju još samo kao puke prepreke do željenog cilja.

Marta, lik iz filma, odlučuje se na odlazak kod psihologa jer kao specijalista za mozak prvo počinje da sumnja u sebe, svoju moć prosuđivanja, i svoje mentalne sposobnosti. Bez ideje da posumnja u Janoša i možda njegovo namerno odglumljeno neprepoznavanje nje, ili pak u njegovu sračunatost u odluci da posmatra sve što se desilo na konferenciji kao da se nije desilo uopšte. Naravno, to su sve moguće i česte pojave u ljudskom ponašanju. Ali, Marta prvo polazi od sebe, sumnjajući u sebe.

Da li iko od nas sumnja u sebe i svoju odluku da ne dela sa ostatkom individualizovane zajednice, drugim rečima razjedinjene zajednice pretvorene u individualne činioce koji od same zajednice gotovo da nemaju ništa? Jer reč individualizacija danas referira na pojedinačne ljude kojima se povlačenje kao način preživljavanja pruža kao validan model življenja, da bi se na taj i takav model nakalemile i sublimalne poruke o netalasanju, o zanemarivanju drugoga ili o potpunom odsustvu predstave o drugom pored nas. Nemati solidarnost na delu podjednako je kao i ne posumnjati u sopstvenu predstavu o svetu u koji smo bačeni i koji nas okružuje, nad kojim se gotovo većina iz fotelje zgražava, stidi, kritikuje, pripisujući mu nekakve teške, često rečima neopisive, karakteristike (koje verovatno nisu pogrešne, ali nisu ni korisne), ne shvatajući da se radi o svima nama. Dakle, sve smo to mi koji se samo i isključivo pripremamo da budemo zajedno kao kritička masa koja mora na kritički način da stvori i omogući prostor za svakog člana zajednice koji se takođe samo i isključivo priprema. Mi nismo spremni jer nismo zajedno, jer ne činimo zajednicu u kojoj svako ima ista prava i iste obaveze, a nismo spremni da odbranimo sve ono što smo godinama učili, za šta smo se pripremali, ako smo imali sreću i radili nešto što smo voleli, boreći se beskopromisno za bolje, humanije i solidarnije društvo. To što se kulturna i intelektualna elita povukla i prestala da se bavi sumnjom i kritikom nije nikakav podvig, već običan eskapizam i kapitulacija. Ako nismo mogli da preispitamo sebe zajedno, sopstvene mogućnosti, ideje, potrebe koje neće ostati na pukom apstrahovanju, onom čuvenom "izdignuti se iznad situacije" (kako - levitacijom, yoga majstorstvom, hibernacijom ili kakvom drugom metodom?) kako bi došli do rešenja za delovanjem kako u pojedinačnim situacijama, tako i u zajednici čiji smo neodvojivi deo (osim ako o sebi ne mislimo da smo bogovi ili zveri) bi neodvojivi deo trebali da budemo.

Marta nije sela na prag bolnice ili otišla u skupoceni stan kako bi se čudila i iščuđavala nad sopstvenim fatumom koju je u tom trenutku zadesio, već je rešila da postane ravnopravan član zajednice koja ne obećava karijeru kao u SAD, niti ona to želi, a ne želi ni penthaus. Ona samo želi istinu o sebi kako bi mogla dalje da živi. A do istine se dolazi sumnjom, gotovo pa Dekartovskim meditacijama.

Počinje da radi u bolnici koja nema ni približne uslove u kojima je do tada radila. Marta ni približno nije poštovana kao što je do tada bila, ali ono što radi u novonastalim, nimalo lakim i obećavajućim okolnostima jesu redovni odlasci na seanse kod psihologa, što smatra jedinim validnim potezom u situaciji u kojoj se nalazi. Njen početak rada u oronuloj bolnici, na odeljenju neurohirugije, ona će shvatiti kao polje borbe iz kojeg je jedino moguće boriti se i osnaživati se, sada iz početka - prvo susretom sa sobom, a potom i sa svim ostalim što ide uz promenu koju je načinila. Njen angažman u bolnici ni u jednom trenutku ne gubi na profesionalnosti kako u odnosu sa kolegama, tako i u odnosu sa pacijentima. Empatija i visoka koncentracija, kao i čovekoljubiv odnos prema svakom pacijentu, krase Martu, te tako ona i usred operacije na kojoj će raditi zajedno sa Janošem ni u jednom trenutku neće posustati ili doživeti pad koncentracije, zaborav na prostor u kojem se nalazi jer je i iznutra i spolja već duboko opredeljena da sazna šta je istina u vezi sa Janošem.

Koja je ovde paralela sa Martom i nama mogao bi se čitalac pitati? Paralela je jasna, mi smo duboko ogrezli, svi mi, u neprofesionalizam, nepotizam, klanovske i bratske odnose da smo u potpunosti izgubili ljudske obrise. Jedna ništavna vest je, puki senzacionalistički naslov, dovoljna da nas poljulja i natera da izgubimo dragoceno vreme iščuđavajući se nad tom i takvom vešću, oduzimajući sebi, pre svega vreme i moć kritičkog mišljenja, a potom i sve ono što nas je nekada, ako je ikada, činilo ljudskim, humanim i solidarnim bićem. Jer, svi mi koji se godinama pripremamo da zajedno živimo gubimo poverenje u drugoga, u  zajednicu kojoj pokušavamo da stremimo i da joj verujemo, opijeni apatijom i beznađem, "izgubljeni“ (to je najlakše navesti u rubrici pitanja i odgovori: 1) kako ste), u društvo koje se doslovno oblepilo parolama "telo i novac" jer se mora održati vitko telo pomoću neupitnog novca (poreklo novca ne pominjati), dok pojediničani pokušaji iz decentralizovanih područja Srbije gube smisao i značaj pred opštom anestezijom centra.

Te tako taj isti anestezirani centar iz godine u godinu gubi interesovanje kako za pojedinca u Boru, u Lebanu, Kraljevu, Arilju, tako i u svim drugim gradovima i selima, zaboravljajući polako na sve nepravde i izgubljene živote.

Kako se pripremiti za zajednički život na neodređeno vreme, za borbu na svakom polju, ako nismo preispitali sve naše zablude, iluzije, egoizme, ako barem jednom nismo posumnjali u ono što smo posle svega dozvolili, a to je da posmatramo iz udobnih ili poluudobnih fotelja (ali fotelja) sva moguća šikaniranja, oslabljivanja i na kraju navođenja ili prilagođavanja na propast svih onih koji su od sebe mogli da daju sve za neku ispravnu i čovekoljubivu ideju. Na kraju, u kom se trenutku naša brižno klesana humanost i solidarnost pretvorila u spomenike "palih“ boraca koje nismo mogli ili hteli da osnažujemo da veruju zajednici, jer zajednica postoji zbog ljudi, a ne obrnuto, ili je sve obrnuto ali nema validnog psihologa koji će da se bavi naštim zabludama?

Kada razmišljam o liku Marte, divim se ideji rediteljke da od svoje junakinje ne kreira neku borkinju ili pak žrtvu koja će u oba navedena slučaja nešto ishitreno ili pak patetično, krajnje sentimentalno ili agresivno, da uradi. Shvatam da je brižljivo stvaran lik koji treba da predstavi ženu zapitanu za sopstvene odluke i izbore ukoliko već namerava da se pripremi za zajednički život u nekoj zajednici iz koje je nekada otišla ostvarujući svoje potencijale na mestu na kojem su ti i takvi potencijali bili visoko vrednovani.

Pošto smatram da ne možemo svi otići na mesta gde ćemo jesti med i piti mleko, smatram da je priprema za bolje sutra isključivo delatnog karaktera, a ne puko teoretisanje zarad nekakvih naučnih bodova (ako oni ikome više išta znače ili za nešto služe, očigledno je da ne jer se začarani krug "bodovanih“ sužava održavajući prostor za jedne te iste teoretičare i tumače stvarnosti iz fotelje). Priprema koja će biti jedino i isključivo priprema za život sa čovekom kao humanim bićem.

Kao što Marta ne zna ishod, ali ne gubi koncentraciju i dostojanstvo u svojoj nameri, tako i mi ne možemo znati ishod, ali možemo, pripremajući se za zajednički život, otvarati prostor za sve naše članove koji iskazuju volju i želju da u ovom i ovako postavljenom stanju stvari doprinesu na najbolji mogući način a ne da se tretiraju kao igrani igrači od strane ili vladajuće kaste ili stranog kapitala u tvornicama bez pauze, odsečenih udova, sa diplomama čija vrednost iz dana u dan devalvira. Pripremiti se nije lako, ali je neophodno. Naročito ako još u nama ima nade i vere u bolji i humaniji svet.

Vesna Maričić

Video
08.04.2024 | 10:10

VOĐENJE: IRWIN – NSK State – It's a Beautiful Country

IRWIN: NSK State – It's a Beautiful Country, Umetnički pav