• Search form

14.02.2022 | 17:09

Oproštaj od Milana Vlajčića, autoriteta u medijima i kulturi

Oproštaj od Milana Vlajčića, autoriteta u medijima i kulturi

Kolege, prijatelji i poštovaoci oprostili su se 14. februara od istaknutog filmskog i književnog kritičara Milana Vlajčića, jednog od “moralnih orijentira” u novinarstvu u Srbiji, neumornog autora i svestranog intelektualca, koga je, kako je rečeno na komemoraciji, samo smrt i mogla da zaustavi.

U ime Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS), čiji je Vlajčić bio jedan od osnivača, oprostio se predsednik Željko Bodrožić, a o višedecenijskom opusu i uticaju tog izuzetnog novinara i kritičara govorili su u Dorcol placu i Radmila Stanković, Ivan Čolović i Predrag Peca Popović.

Čovek ka čijoj se strani gledalo u preispitivanju vlastitih stavova i sumnji, Vlajčić se – kako je istakao Bodrožić, pre svega zalagao za istinu i pravdu, moral i borbu za dostojanstvo profesije - i kada je bilo jasno koliko je ona donkihotovska. “Nije pristajao na društvo bez morala, znao je da nema novinarstva bez znanja i časti”, istakao je Željko Bodrožić, pominjući Vlajčićev doprinos osnivanju NUNS-a i načela na kojima je zasnovan.

Navodeći da bi svakom poželeo privilegiju da upozna Vlajčića i razgovara sa njim o raznim temama, Bodrožić je podsetio na njegove reči u letošnjem intervjuu u “Dosijeu o medijima” da “novinarstvo bez etičkog stava i kritičke komponente nije novinarstvo, već mlaćenje prazne slame” koje možda jeste dobro plaćeno, ali je pogubno za društvo na duže staze.

Ivan Čolović podsetio je na Vlajčićevu neumornu radnu energiju podsćejajući na njegove reči u predgovoru za knjigu “Pogled iz ogledala”, sa posnaslovom “Dnevnik o nebeskom narodu, zoni sumraka i smrtonosnoj motorsistici”.

“Samo je smrt mogla da stavi tačku na njegov rad, da zaustavi njegovu proizvodnu traku, njegovu instalaciju koja je bila u pogonu bez zastoja više od pola veka”, rekao je Čolović i dodao da je Vlajčić to sam izabrao i nametnuo sebi tempo neumornog, neprekidnog – takoreći fizičkog, fabričkog rada, i nesumnjivo u njemu nalazio zadovoljstvo, posebno kad se pokazalo da ljudi vole to što piše.

Vlajčić je, kako je istakao, bio i filmski i književni kritičar, ali se time nije zadovoljavao, nego je s pođednakom radoznalošću pratio šta se događa i u drugim oblastima kulture, koja je za njega bila deo društvenog života tesno povezan sa idelogijom i politikom.

“Zato njegovi tekstovi govore i o drustvu i politici”, konstatovao je Čolović, koji je Vlajčićeve kolumne, koje je autor sam nazivao “haiku komentarima”, nazvao “mikro-esejima”.

“Nije ostavio za sobom nijednu monografiju. Njegova nepresušna i svestrana radoznalost držala ga je uvek okrenutog ka novom, izazovnom…”, rekao je Čolović, dodajući da Vlajčić nije bio čovek koji će jednog dana reći – dosta, i početi da piše memoare

Čoloović je istakao i da se Vlajčićevi eseji mogu čitati kao deo celine, pre svega zahvaljujući njihovoj stilskoj i etičkoj koherentnosti: “Iako su teme bile raznolike, naizgled nespojive, a likova bezbroj, i to svake vrste, o njima je govorio “šarmantan, ironičan erudita, tolerantan, ali nepotkupljiv intelektualac”.

Radmila Stanković istakla je da joj je svaki susret sa Vlajčićem bio radovanje – pričali su o novinarstvu, o knjigama, o filmu… Posebno je volela njegovo sećanje na susret sa velikim Sergejem Paradžanovim, pa ga je često i molila da iznova priča o tome društvu.

Navodeći da je Vlajčić za nju pre svega bio novinar, obrazovan, radoznao, veliki i hrabar, podsetila je da se tokom burnih 90-ih držao  pravila: Ako već ne mogu da napišem sve što mislim, onda će ono što napišem biti upravo ono što mislim.

“Niko nije mogao da mu naruči tekst koji nije želeo da napiše. Sačuvao svoj mir i svoj san”, rekla je ona, dodajući da je to imalo i svoju cenu, ali su se, kako je rekla, tešili da im “sirotinjski šarm” u kojem žive niko ne može oduzeti. Iako je tokom 90-ih u više navrata bio poslat na prinudni odmor, uvek je nalazio prostora gde bi mogao da objavi tekst do koga mu je stalo.

Radmila Stanković podsetila je i na Vlajčićevo ustajanje u odbranu slobode izražavanja, odnosno osudu zabrana i cenzure.

Kada je prvom privatnom izdavaču Slobodanu Mašiću zabranjena knjiga “Crveni kralj” Ivana Ivanjija i kada je sudija u Pančevu odlučio da “samelje tu knjigu”, Vlajčić je u Politici objavio komentar u kojem je je, zaobišavši uspešno uredništvo, saopštio lični stav. Slično je bilo u slučaju Dobrice Ćosića i njegove knjige “Strah i strepnja”, koju je objavio Ivan Čolović, ali je Gradski komitet Saveza komunista Beograda hteo da je zabrani. Nisu znali kako, pa su organizovali debatu na kojoj je Vlajčić stao u odbranu Ćosićeve knjige, braneći pravo svakog da misli onako kako je napisao.

Sojevremeno ga je, kako se prisetila, pitala kako biti objektivan prema osobi koju možda ne ceniš, ali ceniš njeno delo, ili u slučaju prijatelja sa lošim delom. Odgovorio je u intervjuu za NIN da se trudio da razdvaja te stvari. Hvalio je, kako je rekao, filmove i knjige ljudi sa kojima nije govorio, jer je to pitanje profesionalnog poštenja. Mnogo veći problem je  korupcija na nivou prijateljstva, jer je teško biti surov prema prijatelju. Ipak, to je činio kad god je mislio da prijatelj ne zaslužuje podršku za to što je uradio. Vremenom je zato, kako je priznao, imao sve manje prijatelja. Ali, ima ljudi koji poštuju kritiku, i ne ljute se, poput reditelja Žike Pavlovića i Dušana Makavejeva ili scenariste Gordana Mihića.

Peca Popović nazvao je Vlajčića “vlasnikom najlepših vrlina” i “beogradskim analognim Guglom mnogo pre 1998. godine”.

“Mala smo mi zemlja da odlaženja Velje Pavlovića, Peđe Vraneševića, Stevana Tončića i Milana Vlajčića u samo desetak dana ne doživimo kao udes sa ozbiljnim posledicama po ovo malo kulture koja je ostala”, rekao je Popović, uveren da bi komemoracija povodom smrti  Vlajčića – da je ovo ozbiljna zemlja – bila na mestu na kojem je to svojim delom zaslužio.

Kao član neformalnog beogradsko-zagrebačkog kvarteta, koji su činili i Igor Mandić, Bogdan Tirnanić i Veselko Tenžera, Popović je istakao da je Vlajčić sopstvenim primerom “širio uverenje da je pisanje o tako važnoj oblasti, kakve su kultura i umetnost, isuviše gospodska profesija da bi se prepustila podobnim ništarijama “.

Napominjući i da Vlajčić nije dozvolio da sav talenat ode sa njegovom generacijom, Popivuć je kao najvažniju njegovu lekciju naveo to da “valja izdati tradiciju koja nalaže intelektualcu da bude servilan prema vlasti”.

Vlajčić će biti sahranjen 16. februara na Novom groblju u Beogradu.

(SEEcult.org)

Video
08.04.2024 | 10:10

VOĐENJE: IRWIN – NSK State – It's a Beautiful Country

IRWIN: NSK State – It's a Beautiful Country, Umetnički pav