• Search form

05.11.2005 | 11:42

M. Abramović: Vreme je da umetnici postave pravila

M. Abramović: Vreme je da umetnici postave pravila

NJUJORK, 6. novembra (SEEcult.org) - Marina Abramović, jedna od najuspešnijih performerki današnjice, ponovo je u centru pažnje javnosti, uoči serije performansa “Sedam lakih komada” u Muzeju Gugenhajm u Njujorku, svojevrsne rekonstrukcije istorije performansa, tokom koje će ponovo izvesti, osim svog rada “Thomas Lips” (Tomasove usne), i neke od najtežih radova drugih pionira tog vida umetnosti, u želji da pokaže kompleksne odnose istorijskog nasleđa performansa i njegovog savremenog života unutar muzeja.

U intervjuu koji je s Marinom Abramović uradila istoričarka umetnosti Jovana Stokić u Njujorku, ustupljenom portalu SEEcult.org, čuvena umetnica, rođena 1946. u Beogradu, naglasila je, između ostalog, i značaj zaštite autorskih prava performera, kao i njihovog odgovarajućeg dokumentovanja radi pravilne interpretacije.

U okviru programa “Performa 05”, od 9. do 15. novembra, Marina Abramović će, reizvođenjem čuvenih performansa Vita Akončija (Acconci), Brusa Naumana (Bruce), Đine Pane (Gina), Vali Eksport (Valie Export) i Jozefa Bojsa (Joseph Beuys), kao i sopstvenog rada “Thomas Lips” iz 1975, predstaviti svoje viđenje istorije performansa i postaviti pitanje koliko oni mogu da ostanu radikalni i provokativni i danas, kada budu izvedeni u muzeju, instituciji kojoj se performans po svojoj prirodi suprostavlja, kao radikalna praksa nastala 60-ih godina 20. veka koja odriče represiju arhivizacije.

Marina Abramović ponovila je stav o potrebi zaštite i poštovanja autorskih prava performera, navodeći da “mnogi koriste materijal iz performansa iz 70-ih: MTV, kao i modni fotografi, i to bez ikakvog davanja kredita autorima”.

“Vreme je da umetnici iz 70-ih uspostave neka pravila: ako želite da koristite materijal iz performansa, trebalo bi da tražite dozvolu za to”, rekla je ona, navodeći da je sve umetnike čije će radove izvesti molila da joj dozvole da to uradi, osim Bojsa, koji nije živ, ali čija joj je udovica dala dozvolu.

Navodeći da tim reizvođenjem njihovih performansa želi da sama doživi za sebe njihova dela, koja nikad nije uživo doživela u vreme kada su izvedena, Marina Abramović prisetila se i vremena 70-ih, kada je počinjala da se bavi performansom u Beogradu i kada je bilo “veoma teško doći do informacija”, nije bilo umetničkih časopisa, već je sve dopiralo do umetnika kroz nečije priče.

Prema njenim rečima, performansi koje će rezivesti su radovi koji su je najviše impresionirali u 70-im, iako nije imala prilike da ih vidi.

“To je definitivno Seed bed Akončija, kao i performans Brusa Naumana. On je umetnik koji me uvek iznenadi: kad god vidim neki interesantan rad i ne znam ko je, ispadne da je to on, jer njegovi radovi uvek umeju da me iznenade. Za mene je važan element upravo prelazak između skulpture u performans, koji Nauman tako intenzivno tretira. Zatim, Đina Pane, ona je prva performerka za koju sam čula, jer je bila najbliža - u Italiji”, rekla je Abramovićeva.

Ukazujući na mogućnosti pogrešne interpretacije dela performera, ona je rekla da je na festivalu u Insbruku, na kojem je izvela “Thomas Lips”, Vali Eksport prikazala samo film “Genital Panic”, kontroverzni rad o kojem postoje fotografije, ali i poster, pa je trebalo proveriti koji je istorijski izvor o tom performansu tačan.

Marina Abramović dodala je da taj rad, koji je imao specifično značenje za svoje vreme, danas u Americi, u odnosu na terorizam i političku situaciju, može drugačije da se tumači.

Kao najinteresantniju priču u kontekstu tumačenja performansa, ona je navela Bojsov slučaj, s obzirom da joj je njegova udovica ispričala detalje koje možda umetnik ne bi sam ni rekao.

“Bojs se nikad nije interesovao da kontroliše fotografe, niti je davao uputstva fotografima ili onima koji snimaju performanse. Ali, kad bi video materijal, ne bi mu se dopao, pa bi izabrao jednu fotografiju koja bi postala tako kao ikona tog nastupa - i tada kreće misinterpretacija. Kad se vidi fotografija Predavanje mrtvom zecu - vidi se njegovo lice sa zlatnom maskom kako drži zeca u naručju. A to nije bio ceo performans. Mnogi kriticari videli su samo ovu jednu fotografiju i pisali o umetniku kao zlatnoj Madoni sa malim, mrtvim Hristom - zecom, a to je Bojs prezirao, jer on to uopšte nije tako zamislio”, rekla je Marina Abramović.

Prema njenim recicma, postoje i dve neobjavljene video verzije, koje joj je Bojsova udovica dala off record, a pokazuju da je performans bio znatno komplikovaniji.

“I samo zahvaljujući tom materijalu sam mogla da ga rekontruišem”, rekla je ona, dodajući da čak i umetnik može da mistifikuje svoj rad, kad da samo jednu fotografiju i kada ne postoje objašnjenja.

Navodeći da nije jednostavno povezati sve te slojeve - dokumentaciju, doživljaje posmatrača i sve priče koje okružuju taj događaj, ona je dodala da je htela da sazna što više, sve što se može saznati, sve detalje o tim radovima, kako bi mogla da vidi koji će biti njen doprinos njima.

Marina Abramović rekla je i da je u Gugenhajmu, umesto rada “Thomas Lips”, prvobitno planirala da izvede “Rhythm zero” (Ritam 0), ali da je to bilo nemoguće zbog “nekih zakonskih problema, jer pištolj u SAD ne sme da se upotrebljava na sceni”.

Navodeći da ima “tremu u stomaku” uoči reizvođenja rada “Thomas Lips”, jednog od svojih najtežih performansa, ona je navela da još ne zna kada da ureže zvezu (britvom na stomak).

“To ne mogu da radim 7 sati. Da li da uradim na kraju ili na početku ili više puta po malo u segmentima, pa na kraju je zvezda urezana”, zapitala se ona i najavila da će sedmi rad, njen novi performans, biti lakši, jer dolazi na kraju, posle šest teških radova.

“Ja stavljam merdevine usred muzeja četiri metara visoke i biću na vrhu, usred rotonde, i imaću plavu halinu sedam metara dugačku, koja se spušta do poda, tako da izgleda da ja izranjam iz poda. Moja ideja je da se telo projektuje na tkaninu i sam prostor spirale Gugenhajma i ja se tako uzdižem do prvog sprata ove spirale”, rekla je Abramovićeva, koja je, prilikom poslednjeg boravka u Beogradu prošle godine, rekla da performansu pristupa kao prema muzičkoj formi, te da će “Sedam lakih komada” zapravo biti njena interpretacija originalnog dela.

Projekat “Sedam lakih komada” biće dokumentovan, a i zasnovan je na činjenici da postoji veoma malo dokumentacije o većini performansa, posebno iz uticajnog ranog perioda. Većina opstaje zahvaljujući svedočenjima prisutnih ili fotografijama koje pokazuju samo deo svakog rada, naveo je Gugenhajm povodom tog serijala, kome je posvećena, inače, izuzetna medijska paznja - najavljivan je u art magazinima Frieze i Flash Art, a laskavi tekst objavljen je i u novembarskom broju američkog Voga (Vogue).

Istovremeno, njen video rad iz 1975. “Umetnost mora biti lepa, umetnik mora biti lep” (Art must be beautiful, artist must be beautiful) izložen je nedavno u okviru nove postavke kolekcije umetnosti posle 1960. godine u Muzeju moderne umetnosti (MoMa) u Njujorku.

Autorka intervjua sa Marinom Abramović, Jovana Stokić, doktorant je savremene istorije umetnosti na Njujorskom univerzitetu, gde radi doktorsku disertaciju “The Body Beautiful: Feminine Self-Representations, 1970-2000”, koja ukazuje na različite načine kojima se umetnice poigravaju savremenim standardom ženske lepote.

Diplomirala je u Beogradu, a magistrirala istoriju umetnosti u Los Anđelesu. Živi u SAD od 1999. godine, gde piše kritike za Nyartsmagazine, kao i za beogradski Remont Magazin i dnevnik Danas, koji je objavio i nešto kraću verziju njenog najnovijeg intervja s Marinom Abramović.

(SEEcult.org)

Video
08.04.2024 | 10:10

VOĐENJE: IRWIN – NSK State – It's a Beautiful Country

IRWIN: NSK State – It's a Beautiful Country, Umetnički pav