• Search form

24.02.2023 | 17:43

Godina nesalomivosti

Godina nesalomivosti

Godišnjica početka rata u Ukrajini obeležena je i u Srbiji nizom manifestacija koje su izraz solidarnosti sa ukrajinskim narodom, a jedna od najaktivnijih organizacija u tom pogledu – udruženje Krokodil, najavila je ponovni odlazak u Ukrajinu radi dopremanja humanitarne pomoći, te predstavila aktuelne učesnice svog rezidencijalnog književnog programa posvećenog Ukrajini – autorke Anu Lucjuk i Inu Volosevič, koje su izrazile nadu u okončanje rata i poručile da se tako nešto ne sme ponoviti.

Razgovor sa ukrajinskim književnicama, održan 24. februara u okviru fotografske izložbe “Godina nesalomivosti” Delegacije EU u Beogradu, počeo je minutom ćutanja za sve žrtve ruske agresije u Ukrajini koja je, kako je rekla Milena Berić iz Krokodila, rezultirala ogromnom ljudskom patnjom, materijalnim i ljudskim stradanjem, talasom izbeglica ali i globalnom krizom; ekonomskom, političkom i društvenom. Rezultirala je zabrinutošću i nestabilnošću na svim nivoima koje je čovečanstvo čvrsto verovalo da se osnivanjem Ujedinjenih nacija 1945 godine nikada neće ponoviti.

“Mi u Srbiji smo u poslednjh godinu dana morali da se suočimo s manifestacijama negativnog nasleđa koje je u ovom društvu prisutno decenijama. Posebno onim koje proizilaze iz hronične nespremnosti našeg društva da se suoči s prošlošću i nespremnosti za rešavanje najvažnijih političkih i društvenih pitanja. Sve to je samim početkom Putinove ratne kampanje u Ukrajini izazvalo dramatičan porast podrške ruskoj okupaciji, kao i zabrinjavajuće ispoljavanje fanatične putinofilije u Srbiji, te novi talas povratka krajnje desnim teritorijalnim i identitetskim fetišima i zabludama koji su na našim prostorima po pravilu uvodili državu u nove konflikte i krvave ratove”, rekla je Milena Berić, podsećajući da su u Udruženju Krokodil od samog početka bili odlučni da idu drugim i drugačijim putem, rešeni da, u onoj meri u kojoj su im to mogućnosti dozvoljavale, pomognu ukrajinskim građanima zatečenim u dramatičnoj i često veoma tragičnoj realnosti rata i razaranja, rešeni da saosećaju, pokažu solidarnost i pruže pomoć, snažno verujući da je to jedan jedini ispravni put.   

Nakon sakupljanja pomoći za Gradski perinatalni centar u Harkovu, koja je početkom juna 2022. godine lično dopremljena, preko posvećivanja književne rezidencije za pisce ukrajinskim stvaraocima u egzilu, do oslikavanja zida u blizini Krokodilovog centra portretom pesnikinje Lesje Ukrajinke, koji je u međuvremenu višestruko vandalizovan, do održavanja niza programa posvećenih deci i mladima izbeglim iz Ukrajine, književnosti, kulturi ali i društvenim i političkim pitanjima te zemlje, te otvaranja vrata Krokodilovog centra svima koji su angažovani u okviru malog ali izuzetno šarolikog i rastućeg mirotvornog pokreta u Srbiji, Krokodil je najavio za sledeću nedelju odlazak na istok Ukrajine radi dostavljanja humanitarne  pomoći namenjene Socijalnom centru u Bliznjukiju, a time i poruke ljubavi i solidarnosti od 345 građana koji su doprineli toj pomoći. Tim Krokodila u povratku će dopremiti iz Kijeva 400 naslova za prvu biblioteku na ukrajnskom jeziku u Srbiji, koju je omogućila mala mreža srpskih izdavača.

“Danas, kada se okončava prva godina agresije, te prva godina maratonske izdržljivosti i hrabrosti svih ukrajinskih građana, jasno je da se kraj još uvek ne nazire i da je sada više nego ikada neophodno da svi ljudi dobre volje, svi koji saosećaju s građanima zemlje nepravedno napadnute od strane višestruko moćnijeg suseda, nastave s aktivnostima podrške kako bi život naših ukrajinskih prijatelja u ovim teškim trenucima bio barem delimično olakšan”, poručila je Milena Berić, prenoseći uverenje Krokodila da tim aktivnostima doprinosi da se stvari i u Srbiji iz dana u dana menjaju i da će doći do promena u pravcu odgovornijeg, empatičnijeg i boljeg društva.

Književnice Ana Lucjuk i Ina Volosevič, koje trenutno borave u Krokodilovoj Kući za pisce, i same žele da doprinesu promeni atmosfere u Srbiji naspram rata u Ukrajini, a uprkos tome što su doživele i neprijatnosti nakon učešća u akciji sređivanja Mitićeve rupe na Slaviji, kažu da se osećaju prijatno i slobodno.

Ana Lucjuk, koja je prethodno bila na antiratnoj “Šetnji solidarnosti i mira – 365 dana nesalomivosti” u centru Beograda, izrazila je nadu da se rat poput aktuelnog u Ukrajini nikada više neće ponovit.

Sam početak rata, 24. februara 2022. godine, dočekala je tako što ju je probudio zvuk eksplozije.

“Čula sam prve sirene. Moja ćerka je ustala da ide u školu, rekla sam joj da spava, a kada se naspavala, rekla sam joj da je počeo rat. Pokušavala sam da budem mirna, ali sve mi se unutra okretalo. Ne znate šta da radite kad rat dolazi u vaš dom, slušate strašne vesti od svih prijatelja iz raznih gradova. Odlučila sam da pokušam da budem mirna i da delim taj mir sa drugima, jer lako je početi paničiti, a važno je podržati svoje najbliže”, rekla je Ana Lucjuk, koja je u Lavovu imala priliku da čuje razne priče prijatelja sa Istoka Ukrajine koji su u tom gradu našli pribežište posle 2014. godine.

Ina Volosevič, koja je u vreme početka rata živela sa suprugom u selu nedaleko od Kijeva, takođe se probudila 24. februara 2022. godine od zvuka eksplozije. “Rekli smo jedno drugom da se volimo i počeli smo da se pakujemo. U nekoj panici, dobro je da smo to uradili i dobro je to što smo bili zajedno i bili podrška jedno drugom u tom momentu”.

Prema njenim rečima, od prvog dana rata osetila je i veliku podršku prijatelja, komšija. U komšijskom skloništu su i proveli prvih deset dana rata, jer nisu imali svoje, a kako je istakla, živeli su kao jedna porodica.

“Ljudi su postali mnogo bolji jedni prema drugima. Jako se oseća ljubav među ljudima, jer su napokon shvatili šta za njih znači otadžbina, porodica, i koliko god da smo razlicicti, osećamo da neko nešto radi za pobedu. Osećamo se kao jedna država, porodica. Taj osećaj konsolidacije nismo imali ranije, falio je. Od prvog dana rata počeli smo da radimo sociološka istraživanja i jako smo se iznenadili koliko cela Ukrajina misli na isti način. Više od 90% ljudi verovalo je u pobedu. Osećamo da smo na strani dobrog i verujemo da dobro uvek pobeđuje zlo, ne smemo da se predamo”, rekla je Ina Volosevič.

Milena Berić primetila je da je reč mir u Ukrajini ubrzo nakon početka rata zamenjena rečju pobeda, a to vidi i kao drirljiv izraz solidarnosti među građanima Ukrajine.

Prema rečima Ane Lucjuk, mir je bila česta reč među Ukrajincima nakon okupacije Donbasa 2014. godine, posle koje je bilo očigledno da će se to zlo “vratiti još veće nego pre”.

“Umesto da se suprotstavimo Rusiji od 2014, mi Ukrajinci smo često čuli da želimo mir, jedva čekali mir. To nije pravi izraz, jer je mir mogao da dođe samo pod uslovima Rusije”, rekla je ona i izrazila nadu da će se ostvariti moto prošlog veka: “Nikad ponovo!”

“Nadam se da će se to ostvariti, da će čovečanstvo prestati da naziva zlo dobrim, jer u drugim uslovima nećemo moći da sačuvamo našu planetu”, rekla je ona, pričajući o ukrajinskoj solidarnosti.

“Gledala sam svoje prijatelje, rodbinu, svi su uključeni. Izdavači su dali sredstva za armiju, moji roditelji su prihvatili izbeglice, u jednom trenutku u jednoj sobi ih je bilo sedmoro sa dve mačke. Došli su iz Mariupolja poslednjim vozom, uspeli da prežive. Poreklom su iz Donjecka i Donbasa, znali su da što pre treba bežati od rata”, rekla je ona, dodajući da je u proteklih godinu dana uspela da ostane psihički stabilna, ali je bila umorna. U Beogradu je prvi put “zaspala na miru”.

“Nisam bila očajna, ali sam bila umorna. Svaki dan sam radila i bila sa decom izbeglicama. U Lavovu se nalazilo 300.000 izbeglih iz cele Ukrajine, jer je blizu granice sa Poljskom, a tamo su pokušavali da nađu mir”, dodala je.

I za Vladimira Arsenijevića solidarnost Ukrajinaca jedan je od najjačih utisaka koje je stekao u proputovanju kroz Ukrajinu prilikom prošlogodišnjeg dostavljanja pomoći za prevremeno rođene bebe u Harkovu.

“Videli smo strahovita razaranja, uznemiravajuća je bila atmosfera, ali sa druge strane, stekli smo jak utisak zbog neke vrste mira među građanima, dubinskog razumevanja. Pomislio sam na iskustvo iz bratoubilačkih ratova i mržnji na ovim prostorima 90-ih, i učinilo mi se da, koliko god je u Ukrajini užasno, pozitivna posledica je da ljudi poštuju jedni drugi, ljubav se oseća među građanima”, rekao je Arsenijević, ukazujući i da je na ovim prostorima uočljivo svojevrsno ograđivanje od termina rodoljublje i patriotizam, dok se u Ukrajini vidi da je moguće da se voli svoja zemlja, a da to ne bude ispunjeno toksičnim sadržajem.

Ana Lucjuk je rekla da je prvi put naučila da voli svoju zemlju, da oseća tu ljubav, da razume šta je ljubav prema svojoj državi, roditeljima, ljudima koje ne poznaje...

“Postali smo jedna celina. Od grada u kojem sam se rodila do Mariupolja je 36 sati vozom, bila sam tamo samo jednom, nismo komunicirali sa njima, ali ova agresija nam je dala do znanja da smo jedan narod, da možemo da podelimo recepte boršča, uvideli smo koliko je Ukrajina celovita, koliko svim imamo otvorena srca…”, rekla je Ana Lucjuk, koja je na pitanje zašto je odlučila da dođe u Beograd na rezidenciju, imajući u vidu da Srbija nije na isti način pokazala solidarnost sa Ukrajinom kao ceo ostatak Evrope, rekla da svuda ide otvorenog srca.

Pomišljala je i da se priključi vojsci, ali je nisu primili, a u Beograd je došla da napiše roman o ukrajinskoj umetnici sa Karpata koja je imala izuzetno težak život. “Zahvalna sam što sam ovde, oduševljena sam književnošću Balkana, a jednom sam uradila DNK test i ispostavilo se mi je 37% balkanska krv. Ne znam odakle. Veoma lepo i komforno mi je ovde, uprkos tome što se Srbija nije odmah uključila u pomoć Ukrajini”.

Ina Volosevič je sa suprugom živela na Krimu do novembra, a potom su prešli u Litvaniju. Prijavila se na program organizacije Artist at Risk i neočekivano je dobila poziv baš u Srbiju, i to kada su ukrajinske vlasti savetovale građane da ne dolaze u Srbiju. “Tada sam pomislila da je baš Srbiji neophodno moje prisustvo, prisustvo Ukrajinca, pre nego Litvaniji, gde su svi na strani Ukrajine. Hhtela sam da dođem ovde i ubedim ljude. Videla sam ruske zločine i želim baš Srbima da ispričam o tome”, rekla je Ina Volosevič, kojoj se u Beogradu sviđa to što ima dosta galerija, knjižara…

“Ništa nisam znala o Beogradu i mnogo mi je zanimljivo da saznajem o novim kulturama, a ovde se stiče stvarno multikulturalno iskustvo, jer toliko mnogo je nacionalnosti. I Ukrajinci i svi ostali se osećaju ovde prijatno, slobodno, bez obzira na sve”, rekla je ona.

Ana Lucjuk je rekla da je prve nedelje u Beogradu samo spavala kako bi se izborila sa stresom, a potom se obradovala dolasku proleća, jer se prošlog ne seća.

“Prijatno je, lepo, upoznajem grad, šetam, zamišljam kako su ovim ulicama šetali Meša Selimović, Abramović… Veoma mi je drago što sam ovde i dolaziću još!”, poručila je Ana Lucjuk u razgovoru "Rat u Ukrajini i njeni građani", koji je prenošen na YouTube kanalu Delegacije EU u Srbiji.

Na foto izložbi "Godina nesalomivosti", koju je Delegacija EU organizovala sa ambasadom Ukrajine u Srbiji, prikazane su fotografije ukrajinskih i međunarodnih fotografa, ukrajinskih građana, kao i srpskog fotografa Amira Hamzagića, koji je bio u Ukrajini leta 2022.

Otvaranju izložbe prisustvovala je u Klubu "Koska” na Dorćol placu i predsednica Vlade Srbije Ana Brnabić sa ministrima, a izložbu je otvorio ambasador Ukrajine u Srbiji Volodimir Tolkač, dok su o podršci Ukrajini govorili šef delegacije EU u Srbiji Emanuel Žiofre i otpravnik poslova američke ambasade Džon Ginkel.

*Foto: screenshot/YT

(SEEcult.org)

Video
08.04.2024 | 10:10

VOĐENJE: IRWIN – NSK State – It's a Beautiful Country

IRWIN: NSK State – It's a Beautiful Country, Umetnički pav