• Search form

26.05.2019 | 19:30

Da, živimo u zanimljivim vremenima, i?

Da, živimo u zanimljivim vremenima, i?

Rasna, klimatska, migrantska, ženska, medijska i tehnološka pitanja ispostavljaju se kao ključna obeležja današnjeg “zanimljivog vremena” koje je umetnički direktor 58. Bijenala u Veneciji Ralf Rugof pokušao da predstavi radovima više od 80 umetnika odabranih za centralnu izložbu najveće svetske manifestacije savremene umetnosti, koja obuhvata i oko 90 nacionalnih paviljona i dvadesetak pratećih događaja. Manje je na izložbi “Da živite u zanimljivim vremenima” prisutno pitanje ekonomskih uzroka nevesele sadašnjosti, ali i apokaliptične budućnosti koja preti svima u odsustvu alternative surovoj dominaciji krupnog kapitala i njegovih posledica u vidu sve prekarnijeg, pa i ropskog života sa sve manje sloboda za veliki deo svetske populacije, a sve više straha od terorizma, nadzora, novih sofisticiranih ratova, reka izbeglica, globalnog zagrevanja… o čemu i govore mnogi radovi.

Najavljeno kao najsveobuhvatnije istraživanje i pregled onoga što umetnici trenutno mogu da ponude o vremenu u kojem živimo, očekivanja od 58. Bijenala podignuta su Rugofovim medijski atraktivnim osvrtima na eru lažnih vesti i “alternativnih činjenica”, iako je ponavljao da njegova izložba nema temu per se, već se odnosi na “kompleksnu” prirodu radova koji nude višestruka čitanja. Više puta je naglasio i da nije zainteresovan za umetnost koja “gura” bilo koji određeni pogled na svet ili ima samo jednu poruku, već za onu koja podrazumeva paradoks i kontradikciju.

Lara Favaretto, Thinking Head (2017-2019), foto: SEEcult.org

Radovi na 58. Bijenalu, kako je Rugof izjavio, odabrani su kao opozicija pojednostavljenim, redukovanim narativima koji su primetni na savremenoj medijskoj sceni i koji polarizuju politički diskurs.

“U trenutku kada digitalna diseminacija lažnih vesti i ‘alternativnih činjenica’ korodira politički diskurs i poverenje od kojeg on zavisi, vredno je pauzirati kada god je to moguće i preispitati naše referentne pojmove”, naveo je povodom 58. Bijenala Rugof, direktor Hejvard galerije u Londonu.

Tavares Strachan, Robert Henry Lawrance Jr, 2018.

U skladu sa željom Rugofa da naglasi potrebu preispitivanja sadašnjosti i njenih referentnih okvira, odnosno “zanimljivo vreme” nesigurnosti, kriza i previranja - na koje se odnosi i navodna prastara kineska kletva, a zapravo engleska fraza s kraja 30-ih godina 20. veka koja je poslužila za naziv 58. Bijenala, prvi put na centralnoj izložbi učestvuju samo živi umetnici. Među njima su i veterani kao što su Kristijan Markli iz SAD, dobitnik Zlatnog lava na 54. Bijenalu “Iluminacije” (2011), Rozmari Trokel, koja je predstavljala Nemačku 1999, Hito Stejerl iz Nemačke, te poznati umetnici nešto mlađe generacije (Jon Rafman, Neïl Beloufa, Avery Singer, Ed Atkins…).

Zanimljivo je pritom da je više od trećine učesnika centralne izložbe rođeno 80-ih godina 20. veka, pa i kasnije. Rugof je takvu selekciju objasnio stavom da je neophodno videti šta umetnici misle i rade sada, odnosno preispitati mogućnost aktivnijeg učešća umetnosti u društvenom životu, kao inspiracije za nove ideale.

Carol Bove, Jon Rafman, Liu Wei, Jesse Darling, Otobong Nkanga, Shilpa Gupta, Gauri Gill, Njideka Akunyili Crosby

Ipak, iako je većina radova na centralnoj izložbi angažovana i tematski aktuelna, tokom vernisaža su se neretko komentari svodili na - déjà vu. Moguće i zbog toga što se većina radova tiče aktuelnih problema današnjice, ali uglavnom bez alternativnih vizija druge stvarnosti. Nakon otvaranja, ispostavilo se da je nenajavljeno Benksijevo prisustvo, koje je obelodanio ovih dana uz žalbu da nikada nije pozvan da učestvuje na Bijenalu, postalo u svetskim medijima jedna od najvećih subverzija u Veneciji.

Ni tema Benksijevog rada nije, međutim, naročito nova, jer se pitanje turističke industrije i džinovskih kruzera u Veneciji postavlja već godinama, a tokom vernisaža je, inače, bilo i tema jedne od paralelnih izložbi u S.a.L.E. Docs. (Oceans of People) i promocije novog broja časopisa ArtLeaks koji su uredili Corina L. Apostol, Jasmina Tumbas i beogradski umetnici Vladan Jeremić i Rena Raedle.

Promocija ArtLeaksa i otvaranje izložbe u S.a.L.E. Docs, foto: Fb - Vladan Jeremić

Jedna od zanimljivosti 58. Bijenala je to što su prvi put podjednako prisutne umetnice i umetnici, ali prema rečima Rugofa, to nije odraz političke korektnosti, već slučajnost. Radi selekcije je, kako je izjavio, posetio 25 zemalja i video radove oko 2.000 umetnika. Primetno su predstavljeni i umetnici afričkog ili azijskog porekla, a nacionalno gledano, najviše je američkih (16), te francuskih, kineskih, britanskih, nemačkih, indijskih…

Ujedno, uočljivo je, a unekoliko i čudno odsustvo umetnika iz Jugoistočne i Istočne Evrope uopšte, s obzirom na “zanimljivo vreme” koje je obeležilo noviju istoriju na tim prostorima nakon pada Berlinskog zida, uključujući tranziciju, jačanje desnice, medijske manipulacije, ratove, izbeglice i druge, danas globalno aktuelne teme koje su zastupljene i u radovima na centralnoj izložbi.

Teresa Margolles (Meksiko), Muro Ciudad Juarez, 2010. Foto: SEEcult.org

Rugof je centralnu izložbu podelio na dve celine, a u oba segmenta predstavio je iste umetnike, ali sa različitim radovima.

Dvostrukom vizijom izložbe, osim što je pokazao slojevitu prirodu kustoskog posla, želeo je pre svega da ukaže na paralelne stvarnosti današnjeg sveta i na “realnost podeljenog društva” koje često ne vidi i ne čuje jedno drugo. Podelom izložbe na “Predlog 1” u Arsenalu i “Predlog 2” u Đardinima, Rugof je ukazao stoga na potrebu konstruktivnog dijaloga, a ne samo kritike različitih, pa i kontradiktornih svetova.

Hito Steyerl, This is the future, 2019.

Takođe, podelom izložbe na dve celine Rugof je hteo da istakne i “multifunkcionalnu prirodu svake umetničke prakse”, uveren da ima posetilaca koji ne vole da čitaju legende na zidovima i koji će na drugom delu izložbe možda pomisliti da vide rad drugog umetnika, a zapravo je reč o istom.

Dobitnik Zlatnog lava za najboljeg umetnika na centralnoj izložbi Artur Džafa izložio je tako u Arsenalu rad “Big Wheel” – ogromne skulpture od kamionskih guma obmotane lancima, koje ukazuju na (ne)slobodu kretanja, ali i pobunu, automobilsku industriju koja je u padu i u SAD, ali i na tehnološki zapostavljeni agrarni jug s brojnim afroameričkim stanovništvom.

Arthur Jafa (SAD), Big Wheel, 2018. Foto: SEEcult.org

Rasno pitanje izraženo je u njegovom video radu “The White Album” u centralnom paviljonu u Đardinima, za koji je i dobio glavnu nagradu 58. Bijenala. Džafa u tom radu prikazuje, s jedne strane, nasilje i ludilo supremacije belaca, a sa druge - svoju ljubav prema ljudima u bliskom okruženju koji su bele rase. Kako je naveo žiri, dok ukazuje na nasilje, Džafa ujedno govori i o kapacitetu ljudi da vole.

Arthur Jafa, The White Album, 2019.

Više nego na ranijim bijenalima, na Rugofovoj izložbi prisutni su radovi koji su nastali upotrebom novih tehnologija, uključujući virtuelnu realnost koja je i tema rada Marine Abramović na jednoj od paralelnih izložbi. Veliku pažnju u delu postavke u Đardinima privukao je tako rad “Can’t Help Myself” (Sun Yuan i Peng Yu - Kina) iz 2016. godine u hermetički zatvorenom staklenom prostoru sa ogromnim robotom koji kompulzivno skuplja po podu crvenu tečnost, nalik na krv.

Sun Yuan & Peng Yu (Kina), Can't Help Myself, 2016.

Jedan od upečatljivih radova je i novi video Kristijana Marklija48 War Movies” koji se sastoji od 48 ratnih filmova montiranih jedan preko drugog.

Christian Marclay, 48 War Movies, 2019.

Distopijski novi rad Hito SteyerlThis is the Future” – instalacija od niza ekrana kroz koju posetilac prolazi dok ga umetničin glas upozorava da će “100 odsto ljudi umreti”.

Hito Steyerl, This Is the Future, 2019.

Jordanski umetnik Lawrence Abu Hamdan, nominovan za Tarnera za 2019. godinu, pokazuje radom “This whole time there were no land mines” (2017) kako umetnost može da posluži za plasiranje “forenzičke istine” kada to nisu u stanju više masovni mediji ili istorija.

Lawrence Abu Hamdan (Jordan), This whole time there were no land mines, 2017.

Jedan od radova koji su izazvali najkontroverznije reakcije je “Barca Nostra” (Naša barka) švajcarskog umetnika Christopha Büchela - originalni brodić u kojem je u aprilu 2015. stradalo između 700 i hiljadu migranata, dok je svega 28 izbavljeno, nakon što je potonuo u Sicilijanskom kanalu – 96 kilometara od libijske obale i 193 kilometra južno od Lampeduze. Italijanske vlasti su izvukle brodić sa dna mora u junu 2016. kako bi bila obavljena identifikacija žrtava, a cela operacija koštala je oko 9,5 miliona evra. “Barca Nostra” izložena je u Veneciji kao “kolektivni spomenik i memorijal savremenoj migraciji”, ali je ubrzo naišla na kritičke komentare o pretvaranju ljudske tragedije u spektakl, između ostalog i zato što je smeštena u blizini bučnog kafića. Kritike su stigle i od ultradesničarske Lige Italije, čiji je lider Mateo Salvini, inače zamenik premijera, zatvorio svojevremeno italijanske luke za migrantske brodove. “Naša barka”, mesto stradanja i masovni kovčeg za stotine izbeglica, ubrzo je postala i jedan od najprepoznatljivijih radova na 58. Bijenalu zahvaljujući deljenju selfi fotografija na društvenim mrežama. Buchel je odbio da daje izjave o tom projektu, a njegovi saradnici su izrazili nadu da će posetioci Bijenala poštovati žrtve i pogledati rad u tišini.

Dok pojedini svetski mediji proglašavaju centralnu izložbu Bijenala u Veneciji “Vimbldonom” ili “Glastonberijem” savremene umetnosti, a odavno je izrečeno i mišljenje o toj manifestaciji kao o svetskoj “Olimpijadi umetnosti”, nacionalni paviljoni zapravo učestvuju u svojevrsnoj nesportskoj borbi, s obzirom na velike razlike u budžetima koje imaju za produkciju, organizaciju i promociju, ali i na prostor kojim raspolažu.

I pobednički paviljon – litvanski, koji je instalacijom “Sun & Sea (Marina)” u vidu sunčane peščane plaže i performativnim izvođenjem opere, mnogima privukao pažnju kao vizuelno i mentalno osveženje (premda se i sam bavi velikim i opasnim problemom današnjice – klimatskom krizom), suočio se sa finansijskim problemom za kontinuirani nastavak izvođenja tog rada do završetka 58. Bijenala krajem novembra. Prvog dana vernisaža bilo je svega dvadesetak posetilaca, a kada se pročulo za taj rad, a posebno nakon osvajanja Zlatnog lava, broj zainteresovanih se povećao na red koji je trebalo čekati tri sata. Zbog visine troškova izvođenja performansa, umetnici su prvobitno odlučili da ga izvode tokom vernisaža svaki dan, a potom svake subote, ali su potom shvatili da neće imati novca da nastave do kraja Bijenala. Litvanski paviljon dobio je 174.000 evra od nacionalnog Saveta za kulturu, a privatno je prikupljeno još 100.000 evra. Nakon otvaranja Bijenala, i uprkos velikoj pažnji, bilo je potrebno prikupiti još oko 60.000 evra, kako je izjavila kustoskinja Lucia Pietroiusti.

Bogatije zemlje, poput Kine, Indije, UAE ili Saudijske Arabije, mogu da priušte visoke cene zakupa prostora u Arsenalu, dok neke druge odustaju, pa traže alternativne lokacije. Kako se broj paviljona svake dve godine i dalje povećava, sve više je izložbi koje su van Đardina i Arsenala, a dolazak do njih zahteva dodatno vreme kojeg je inače tokom vernisaža premalo da bi se pažljivije videli svi radovi.

Uz takozvane blokbaster paviljone – američki (Martin Pureyear), francuski (Laure Prouvost), britanski (Cathy Wilkes) i nemački (Natascha Süder Happelmann), ispred kojih se tradicionalno stvaraju redovi, te pobednički litvanski, ove godine je svojevrsni medijski hit postao debitantski paviljon Gane sa izložbom “Ghana Freedom” grupe umetnika iz tri generacije. Nazvana prema pesmi E.T. Mensaha nastaloj uoči sticanja nezavisnosti Gane 1957. godine, izložba ispituje tematiku slobode, ali i identiteta kroz velike instalacije (El Anatsui i Ibrahim Mahama), potrete fotografkinje Felicie Abban i slikarke Lynette Yiadom-Boakye, te trokanalnu filmsku projekciju (John Akomfrah) i video Selasi Awusi Sosu.

Paviljon Gane, Ghana Freedom

Pažnju publike, ali i podeljene reakcije, izazvao je belgijski paviljon izložbom “Mondo Cane”, koja je nagrađena specijalnim priznanjem žirija, a na kojoj su umetnici Jos de Gruyter i Harald Thys predstavili automatizovane lutke kao pripadnike različitih profesija i kategorija stanovništva koji su okruženi zombijima, psihopatama i drugim kreaturama, zatvorenim iza gvozdenih rešetaka. Akteri tog projekta ne mare jedni za druge, stvarajući svojevrsnu sliku društvenih odnosa širom Evrope, odnosno prikaz paralelnih svetova na koje Rugof ukazuje.

Belgijski paviljon, Mondo Cane

Medijsku pažnju dobili su i paviljoni Poljske, Kanade, Danske, Australije, Grčke, Španije, Izraela... u Đardinima, te Meksika, Indije, Kine, Italije... u Arsenalu.

Ruski paviljon ostao je uglavnom van fokusa svetskih medija, osim po napomenama da prvi put izložbu organizuje Državni muzej Ermitaž i da je jedan od učesnika filmski reditelj Aleksandar Sokurov, dobitnik Zlatnog lava u Veneciji 2011. za film “Faust”. Postavka “Lc. 15: 11-32” nazvana je prema Jevanđelju po Luki i inspirisana Rembrantovom slikom “Povratak bludnog sina” (oko 1668), jednim od remek-dela iz kolekcije čuvenog sanktpeterburškog muzeja. To je i centralna tema instalacije Sokurova, koja istovremeno predstavlja jednu od muzejskih dvorana i umetnikov studio, okružen previranjima i ratom modernog sveta.

Ponovo na Bijenalu su i sve zemlje sa prostora bivše Jugoslavije – Bosnu i Hercegovinu predstavlja umetnica Danica Dakić projektom “Zenica – trilogija”, Hrvatsku Igor Grubić projektom “Tragovi nestajanja (u tri čina)”, Crnu Goru Vesko Gagović projektom “Odiseja”, Srbiju Đorđe Ozbolt projektom “Povratak gubitka memorije”, Sloveniju Marko Peljhan projektom “Here we go again…”, a Severnu Makedoniju Nada Prlja projektom “Subverzija u crvenom”. Kosovo predstavlja prištinski umetnik Alban Muja projektom “Porodični album”.

Paviljon Severne Makedonije, Nada Prlja, Red Discussion II, 2019. Javni razgovor (Charles Esche, Maurizio Lazzarato, Vlad Morariu, Chantal Mouffe, Laura Raicovich i Artan Sadiku), 6 učesnika, sto, markeri, 340x340x120 cm, dvočasovni performans. Ljubaznošću Nade Prlja, foto © Ana Lazarevska

Od paviljona sa prostora bivše Jugoslavije, u Arsenalu su slovenački i kosovski, a u Đardinima srpski – u nekadašnjem jugoslovenskom, dok su makedonski, crnogorski i hrvatski u prostorima u gradu. Otvaranja, uz međusobno posećivanje, bila su raspoređena na sva tri dana vernisaža, osim u slučaju srpskog i kosovskog paviljona, koji su otvoreni u isto vreme.

Paviljon Crne Gore, predsednik Milo Đukanović i umetnik Vesko Gagović na otvaranju izložbe Odiseja, foto: SEEcult.org

Iako kultura i posebno savremena umetnost u većini zemalja u regionu grcaju usled skromnih budžeta i marginalizovanja njihovog značaja, izložbe u nacionalnim paviljonima mahom su otvorili ministri kulture, ističući važnost podrške umetnicima, ali i međunarodnog promovisanja zemalja kroz umetničko stvaralaštvo.

Paviljon Srbije, Đorđe Ozbolt, Povratak gubitka memorije

Po prisustvu visokih zvaničnika posebno se istakla Crna Gora, čiju je izložbu otvorio predsednik Milo Đukanović, te Srbija, čiji je paviljon otvorio ministar kulture Vladan Vukosavljević, a odvojeno ga je dan kasnije posetila i premijerka Ana Brnabić, u društvu Rugofa. Platforma Serbia Creates, koja je pokrenuta na inicijativu premijerkinog Saveta za kreativne industrije, organizovala je i garden party u jednoj od palata na Grand kanalu, a među zvanicama je, uz predstavnike srpskog paviljona, umetnike i druge aktere domaće scene, te pojedine strane goste, bio i političar Čedomir Jovanović.

Lista nacionalnih paviljona ove godine je, inače, smanjena za tri – Venecuela, Alžir i Kazahstan su odustali iz različitih, unutrašnjo-političkih razloga. Ipak, alžirski umetnici odlučili su da organizuju nezvanični paviljon nedaleko od Đardina, zahvaljujući sredstvima koja su sami prikupili od sponzora, nakon što su početkom aprila saznali da nema ništa od prvog zvaničnog učešća njihove zemlje - zbog promene vlasti. Kustos Hellal Mahmud Zoubir izjavio je za Art njuzpejper da nema bitnih razlika u odnosu na prvobitnu ideju izložbe “Time to Shine Bright”, osim što nije deo zvaničnog programa 58. Bijenala.

Paviljon Hrvatske, otvaranje izložbe Tragovi nestajanja (u tri čina) Igora Grubića, foto: SEEcult.org

Inače, Rugofova izložba “Da živite u zanimljivim vremenima” je po broju umetnika za gotovo trećinu manja od izložbe “Viva Arte Viva Kristine Masel 2017. godine, a za više od 40 odsto manja od izložbe “Sve budućnosti sveta” pokojnog nigerijskog kustosa Okvuija Envezora, umetničkog direktora 56. Bijenala 2015.

Budžet Bijenala u Veneciji, koje je 60-ih godina bilo jedno od svega desetak takvih internacionalnih izložbi, a danas je jedno od više od 300 širom sveta, iznosi ovoga puta 13 miliona evra. To je, recimo, trostruko manje od budžeta izložbe Documenta 2017. godine, za koju je izdvojeno 45 miliona evra.

Shilpa Gupta (Indija), Untitled, 2019.
 
Iako radovi na Bijenalu u Veneciji nisu na prodaju (nakon studentskih protesta 1968, ta praksa je zvanično prekinuta nekoliko godina kasnije), uoči zvaničnog otvaranja su prisutni brojni dileri, galeristi i kolekcionari, uz medije, kustose i druge profesionalce za koje je predviđen trodnevni vernisaž. Većinu umetnika zastupaju galerije (časopis The National izbrojao je da svega šestoro učesnika centralne izložbe nema galeriste iza sebe), a tradicionalno već su u najuticajnijim svetskim umetničkim medijima pravljeni izbori must see umetnika i paviljona nedeljama pre otvaranja. Mnogi paviljoni koriste priliku za promociju i putem specijalizovanih mejling servisa, kakav recimo nudi e-flux za određenu sumu.

George Condo (SAD), Facebook, 2017-2018.

I nakon zvaničnog otvaranja 58. Bijenala, nastavljeno je objavljivanje novih lista “naj” paviljona i radova. I aukcijske kuće, poput Sotebija, otvoreno promovišu svoje favorite, uz podsećanje na cene njihovih radova. U (ne)skriveni marketing povodom Bijenala sve izraženije su uključene i društvene mreže koje dodatno fokusiraju pažnju na određene umetnike i radove.

Predsednik Bijenala Paolo Barata, Arsenal, foto: SEEcult.org

Dok predsednik Bijenala u Veneciji Paolo Barata navodi da ta izložba ne sme da upadne u zamku da bude vođena logikom tržišta i da mora da izbegne da bude osumnjičena za prilagođavanje “prodajnim strategijama”, pojedini analitičari smatraju da je Bijenale u Veneciji zapravo “prikriveni sajam umetnosti”. Kako je konstatovao Njujork tajms, potrebno je samo znati koga treba pitati za cenu. Tako su skulpture Martina Puryeara u američkom paviljonu, koje se bave temama kao što su ropstvo i sloboda, procenjene između 1,5 i 4 miliona dolara.

Paviljon SAD, Martin Puryear

Pitanje koje je postavio Rugof 58. Bijenalom: “Šta možemo uraditi u vremenu u kojem lažne vesti imaju realne posledice”?, za sada je bez odgovora. Kakofonija i kontradikcija paralelnih svetova današnjice, kao jedna od “zanimljivosti” ovog vremena, mogla bi, kako se nada Rugof, da podstakne radoznalije pripadnike publike da počnu da razvijaju sopstvene teorije. Jer prema Rugofu, ono što je najvažnije za neku izložbu nije ono što se dešava unutar galerijskih zidova, već kako publika koristi svoje iskustvo da iznova zamisli svakodnevicu iz ugla proširene perspektive. Da li će 58. Bijenale otvoriti zaista nekome oči tako da vidi svet kako nije dosad i dođe do načina za njegovu promenu, ostaje da se vidi.

Prema Rugofu, upravo to i znači živeti u zanimljivim vremenima.

(SEEcult.org)

Bojana Pejic: Zoran Popovic, Vom trauma des kollektivismus zum glucklichen ich
Video
08.04.2024 | 10:10

VOĐENJE: IRWIN – NSK State – It's a Beautiful Country

IRWIN: NSK State – It's a Beautiful Country, Umetnički pav