• Search form

15.10.2009 | 14:02

Čovjek je čovjeku svinja

Čovjek je čovjeku svinja

Intervju beogradske književnice Biljane Kosmogine

(preuzet sa portala Kulturpunkt)

Biljana Kosmogina nosi titulu balkanske queer kraljice, što je, kako sama kaže, uveseljava.

Književnost, performans, novinarstvo, samo su neka od područja u kojima se Biljana Kosmogina očituje svojim radom i djelovanjem. Studirala je novinarstvo, ali svoju diplomu iz ženskih studija smatra relevantnom. Pisala je za brojne časopise, a nedavno je objavljena njena prva knjiga priča F book. Više njenih biografskih podataka možete pročitati na portalu Cunterview.net

KP: Pišeš i objavljuješ priče još od 1989. godine, a prije nekoliko mjeseci konačno je objavljena tvoja prva knjiga priča F book. Zanimljivo je da je knjiga, čini mi se, doživjela puno bolju recepciju u Hrvatskoj, nego u Srbiji. Gostovala si na festivalima, a neki su kritičari pisali o tvojim pričama kao o fantastičnim erotskim pričama u kojima se igraš rodnim identitetima, a ne bježiš niti od političke satire.

B. K.: F book je lepo prihvaćena i u Hrvatskoj i u Srbiji, ali moj nespokoj je bio što knjige nema na hrvatskom tržištu, do nedavno, dok nije stigla na prodaju u Booksu te mi je sad lakše. Medijska podrška nije izostala, kritike su pozitivne, javljaju mi se čitaoci i dosta sam zadovoljna. Predstavila sam F book na par festivala ovog leta. Tvoj opažaj stoji, jer su to hrvatski festivali: Queer Zagreb, Casanovafest u Vrsaru i 8. Festival fantastične književnosti u Pazinu, pa i promocija u klubu Gjuro, što potvrđuje da sam prisutnija na hrvatskoj sceni, nego kod kuće. No, to nije loša karma.

 

F book objedinjuje različite žanrove, jezičke stilove i senzibilitete, pošto je zbirka nastajala u dugom vremenskom rasponu. Ona je produkt ličnog afiniteta, istraživanja i razvoja. Erotika i fantastika su uzbudljiva polazišta koja otvaraju neslućene mogućnosti i privržena sam im, jer se na tom terenu osećam sveže i nesputano. Nisam opterećena žanrom, ne bežim ni od čega, a okupiraju me i motivišu sve ljudske radosti i gadosti. Virginia Woolf je rekla da "književnost koja spušta zastore da bi sakrila intimu, nije književnost". Seks je odlično sredstvo, ili bar delikatan začin moje proze, no nije cilj sam po sebi. On odstupa od heteronormativnih standarda, pošto mi oni nisu naročito inspirativni. Iskakanje iz okvira i poigravanje rodnim identitetima je stalni proces mog sazrevanja. Živimo u pervertiranom, osakaćenom i usled zajebanih istorijskih i političkih okolnosti - posrnulom društvu. Snažim svoj duh dok parodiram realnost, a opservacijom i kritikom, kroz uvrnutu prizmu, želim da je promenim - poboljšam. Društvo predstavljam lošijim nego što jeste da bi bar u izvesnoj meri ublažila dekadenciju u kojoj se nalazimo. Perspektiva "histopatološkinje današnjice" mi je bliža i draža, nasuprot "prodavačice helijumskih balona". Moja fantastika promišlja realnost tako što roni kroz socijalni, politički i psihološki glib u kojem se (s)nalazimo. To je moje plodno tlo, i tu nema glamura i fenseraja. Nezadovoljstvo je dobar pokretač umetnosti, a u mnoštvu nametnutih konstrukcija i konvencija, dobro se osećam ako bar malo "mutim vodu" ili "talasam". Bolje korespondiram sa sirovim mesom i prosutim mozgovima, krvlju, spermom i urinom, u odnosu na slatki vonj vanilnih šećerlema i krofnica. To je moj izbor, moj žig, a možda i prokletstvo.

KP: U tvojim pričama posebno mi je zanimljiva upravo politička satira. Grad u kojem živiš nazivaš Brljogradom, a u odličnoj priči Hilandarska maja ismijavaš se društvenoj paranoji i praznovjerju, crkvi, patrijarhatu i nacionalnim vrijednostima..

B. K.: Brljograd je glavni grad čudne zemlje Švajnelend, u kojoj dominira "kult svete svinje", gde obitava moja junakinja Sanja, u priči Merkurci su šit. Moji likovi su antiheroji, puni mana, niskih pobuda i strasti, strahova, zavisti. Oni su luzeri, marginalci, prevaranti ili psihopate, ali njihova životnost, uz sve mane, čini ih komičnim, simpatičnim i bliskim. Oni su žrtve svog vremena i sudbinskih okolnosti, bilo da je u pitanju prošlost ili budućnost. U Merkurcima sam iznedrila futurističku comédie noir viziju srpskog društva. Pobeda obične "zagorele" srpske cice nad vanzemaljskim oblikom inteligencije, bazirana na seksualnom aspektu – apetitu, je kompleksna socijalna orgija s višeslojnim presekom. Budućnost ne gledam uvek kroz ružičastu prizmu, i nije mi teško zamisliti degradirano, autistično društvo, poljuljanog morala i sjebanog duha, koje odvajkada funkcioniše kroz degenerativnu tipološku formulu: narodnjaci, kafana, rakija prepečenica, prasetina i sarma. Čovek je čoveku svinja. To je pravi, zdravi, srpski hard-core. Mada bi se mogao uz izvesno premodeliranje izmestiti i upisati u bilo koje savremeno društvo.

Hilandarska maja je priča nagrađena 2000. godine,  koja je potom 2003. upala i u italijansku antologiju srpske proze Casablanca serba izdavačke kuće Fertrinelli iz Milana. Priča tretira bombardovanje Beograda od strane NATO snaga 1999. godine, kolektivno ludilo, paranoju i  pojavu epifanije. Tu ismevam srpsku tradiciju da se u Boga ne veruje sve dok on ne pruži dobar povod za pijanku i ždranje, obično u slučaju krsne slave, krštenja, svadbe ili sahrane, ili dok ne počnu da pljušte bombe iznad naših glava, dok ne zazuje projektili s nebesa i ne počne razaranje. Kad ništa ne vidimo osim one slike koju pruža državna televizija i štampa, kad trpimo posledice prljavih političkih igara i useravamo se u gaće od straha i nemoći, e tek onda Srbi zaista (po)veruju u Boga. I tek tad su najviše skloni sujeverju i paganizmu, ali nema veze, pročulo se da pomaže, pa što da ne pokušamo. Bog sve vidi, pa će nas nagraditi prekidom rata, pošto smo pravili kolače po njegovoj recepturi. Hilandarska maja je istiniti SF, ako bi se tako moglo reći, jer su tu prepleteni utopija i entropija, a istinski događaji su nadgrađeni fikcijom. Često su me posle pitali da li je priča istinita, što me je veselilo. Odgovarala sam filozofski: "Važno je da je prošlo.Vozi dalje!"


KP: Jednom si izjavila kako nisi queer otkad si preuzela alter ego Kosmogina, već od rođenja. Možeš li pojasniti?

B. K.: Queer karakteristike se kod nekoga stiču rođenjem, kod nekog razvijaju odrastanjem, a nekad to postaje i samovoljni izbor u zrelom periodu. Queer nije fokusiran samo u jednom pravcu i nije fiksan kao betonski temelj. Kod mene je fluktuidan i fleksibilan. Kao malu devojčicu zanimale su me devojčice više od dečaka. Ja tada nisam znala da je to queer. Posle se stvar promenila u korist muškaraca, udala sam se i imam decu, ali ženskost, ženski položaj u društvu, ženski problemi i ženska sloboda ostaju moja preokupacija. Ženu stavljam na pijedestal života i ponosim se time što sam ginocentrična. Zapravo, idem korak dalje i zagovaram žensku dominaciju, da bih ispravila milenijumsku nepravdu počinjenu nad ženama. To muškarce pali, uprkos tome što ih zastrašuje, ili iritira, a mene sve to vrlo zabavlja. To je moja igra. Moj queer senzibilitet me je pogurao u pravcu aktivizma, ali to nije bilo tendenciozno, niti iz ambicije, već više spontano. Queer ekipa je bila prva koja je prepoznala moj kvalitet, prihvatila ga i znala da ga ceni, odnosno da afirmiše moj rad. Među njima sam potpuno komotna, jer me niko ne pritiska i ne gnjavi pokušajima da me "povali", kao što se ranije dešavalo. Čak sam okićena virtualnom titulom balkanske queer kraljice, što me uveseljava. To mi ne pomaže da bolje živim, ali se super osećam. Mojim statusom srećno udate žene i majke koja pri tom "priznaje" da je lezbejka, a neretko i peder, ja sam tu opet kuriozitet – extra queer. Hendlujem sve svoje javne i privatne uloge, i do sada se dobro u njima snalazim (ako me utisak ne vara). Bitno je da me se do sada još niko nije odrekao zbog moje kreativne slobode.

KP: U pričama se igraš spolnošću/rodnošću, nerijetko uvodiš androgina bića iz čije se perspektive promatra tzv. balkanski svagdan, a važno je naglasiti kako tvoji junaci i/junakinje uživaju u tjelesnosti, u urbanim ritmovima. No važno je da ti i sama uživaš u performativnosti, u tome da tekst postaje dio izvedbenog čina u kojem se poigravaš svojim identitetima.

B: K.: Ne možemo pisati o životu ako ga ne živimo, već sedimo pod staklenim zvonom prezaštićeni,  i posmatramo ga na TV ekranu, Internetu i kino platnu. Iskustvo je suštinsko blago, a imaginacija koja ga prenosi - pogonsko gorivo. Nekad se prepustim stihiji urbanih ritmova, no često se izolujem ili distanciram, pošto me usisavaju. Moj omiljeni excape je kad pobegnem u sebe. Tu najbolje rezimiram znanja o svetu u kojem sam, kao i razočarenja, koja me najpre motivišu da pišem. Svako mora sam iskusiti svoju čašu žuči, da bi znao da vrednuje ljude i pojave oko sebe, ili bar da odvoji žito od kukolja. Ipak, moja priroda diktira humor i smeh, kao lek protiv svih bolesti, a balkanski svagdan zagovara depru. Imam razna  interesovanja, tako da su moji identiteti uvek u nekoj funkciji, ali nisu suprotstavljeni, niti se potiru.

Teatar, ples, zvuk, film ili fotografiju, koristim u širokom spektru za predstavljanje književnosti. Mislim da moja književnost nije statična i nastojim da ona bude praznik za sva čula. Tekstove oživljavam multimedijalno, odnosno konceptualno i uživam u javnim nastupima. To je provokacija, uz neophodnu dozu egzibicionizma i hrabrosti. Želim uvek da odem nov milimetar preko crte. Erotika je prisutna, ali nije najrelevantnija. Flertujem i s pornografijom tako što je parodiram. Ona ionako ima ogromni upliv u društvenu svest, na svim nivoima. Koristim audio snimke svojih tekstova, koje paralelno interpretiram kroz pokret tela, u direktnoj komunikaciji s publikom i to je uvek uspešno, jer kroz pozitivne reakcije dobijam trenutni feedback. Drago mi je kad moj performans izaziva smeh, ali isto tako i kad inicira gnušanje, teskobu ili osudu, pošto je i toga bilo. Zaključujem da uspevam da ljude izbacim iz ravnodušnosti i dosade, da ih pomerim i pokrenem emocije, ma kakve bile. To je znak da sam na dobrom putu i da moj nastup dopire do cilja. Sve, sve, ali nema dremanja na mom performansu.

KP: Još otkako si dobila nagradu za najbolju priču na Queer festivalu u Zagrebu, redovito si učesnica tog festivala, a u Beogradu također surađuješ s raznim LGBT udruženjima. Možeš li usporediti, recimo tako, queer scenu u ta dva grada?

B. K.: Zagrebačku i beogradsku queer scenu poredim s dva aspekta: aktivističkog - političkog i klupskog - tzv. clubbing-a. Queer Zagreb festival svojom tradicijom donosi najznačajniji pomak u afirmaciji LGBT kulture i umetnosti na Balkanu, pošto je godinama prisutan uz podršku države i medija, i to ne samo u vreme festivala, već tokom cele godine pruža bogat sadržaj kroz projekcije filmova, performanse, izložbe, publikacije... U Zagrebu se takođe Gay-Pride nesmetano odvija te je očito da je društvo prihvatilo različitost, mada pojedinci i dalje škrguću zubima. Daleko od toga da je homofobija nestala u Hrvatskoj, ali naspram Srbije, Hrvatska se izdiže na tom polju demokratije, pošto je u Beogradu queer scena na klimavim, a često i polomljenim nogama. U prilog tome govori i sveže iskustvo prisilnog otkazivanja Gay-Pride-a, uz veliku frku na državnom i međunarodnom nivou. Kad usled pritisaka država ne može da garantuje učesnicima bezbednost skupa, jer nekolicina ekstremističkih fašističkih grupa navijača i ostrašćenih "patriota" prete linčom učesnika, onda je to tragedija – poraz demokratije. Talasi nasilja i straha odneli su nadu za ovu godinu, ali skrenuta je pažnja javnosti na potrebu da se toj temi sledeći put priđe obazrivije i mudrije. Hoćemo u Evropu, ali ne možemo zbog šačice sumanutih varvara koji idu okolo, mlate strane državljane pre i posle međunarodnih utakmica, i prete smrću pederima.

Kad se donesu zakoni i kad društveno-politička svest dostigne neophodni stepen razumevanja i tolerancije, onda ćemo svi biti srećniji i mirniji. Samo mi se čini da je to na dugom štapu. Dotle, brijaćemo po gay žurkama i clubbing-u koji je u Beogradu intenzivniji nego u Zagrebu. "Sviraj, sviraj, pa za pojas zadeni", kaže srpska poslovica. No, ova svirka nas ne približava Evropi, pošto zvuči kao duvanje u šuplju tikvu. Tako vidim srpsku politiku i demokratiju koju ona zastupa, a to mi je baš tužno.

KP: Na kraju, kako ocjenjuješ književnu scenu u Srbiji, posebno me zanima što se događa s SF književnošću?  

B. K.: Pošto je književni mainstream u Srbiji na nivou komercijalnog haosa, između tabloidne revijalnosti, crne hronike i patetike, tržište je preplavljeno, iako je čitalačka publika malobrojna, a kupovna moć slaba. Stoga ću se zadržati na SF sceni.

SF je dugo bio na margini književnosti, međutim, zadnjih godina doživljava ekspanziju, što me raduje. Izdavačke kuće sve više, uz strane prevode, objavljuju i renomirane domaće, kao i manje poznate autore. Među značajnim imenima su: Ilija Bakić, Goran Skrobonja, Oto Oltvanji, Ivan Nešić, Radmilo Anđelković, te najplodniji i najprevođeniji Zoran Živković, ali bitan doprinos daju i autorke poput Tamare Lujak. Osim samostalnih izdanja, sve više je dobrih koautorskih zbirki kao što je ovogodišnja Beli šum – antologija priča o televiziji, čiji je priređivač Goran Skrobonja, a izdavač Paladin, gde je uvršćena plejada odličnih autora. Takođe mi se vrlo dopala zbirka priča Fotofobija mladog pisca Marka Piševa, u izdanju Trećeg trga, mada je ona u domenu horror-a.

Interesantno je da su poklonici SF žanra istrajni, vredni i da ga unapređuju višestruko, kroz razne forme, kao pisci priča i romana, ali i kao vrsni esejisti, urednici zbirki i časopisa, priređivači antologija, organizatori manifestacija ili izdavači fanzina i stripova, tako da daju svestranu podršku SF-u, fantastici i hororu. Ovu žanrovsku miksturu doživljavam kao produkt iste kuhinje i ne baveći se determinantama i kategorizacijom, sve podvodim pod fiction, odnosno spekulativnu fikciju, ma kako to blasfemično zvučalo strogim žanrovskim čistuncima.

Beogradski festival fantastike Beokon je dobio na ekskluzivnosti jer nudi ozbiljan filmski, teorijski, književni i zabavni pristup, kao i mnogobrojnu publiku. Web sajtovi kao što su: Art-anima, Znak sagite, Photon Tide i Lazar Komarčić, takođe verodostojno zastupaju fikciju i SF te ih toplo preporučujem. Posvećenost tom žanru je adiktivna ideologija bazirana na kreativnoj imaginaciji, ali protiv te strasti, ili tog virusa - nema leka. Žanrovske eksperte i fanove doživljavam kao veliku decu i vesele frikove, među koje i sama spadam.

Primećujem da bi u tom žanru moglo biti više žena - autorki i više seksualne tematike, ali evo, osim F book-a, u srpskim knjižarama se može naći i koautorska erotska SF zbirka priča Ugrizi strasti, tako da polako dolazi do ravnoteže. Erotika i fantastika kreću u ofanzivni proboj na književnoj sceni, ruku pod ruku, ili zagrljeni.

Razgovarala: Darija Žilić

Kosmogina je nedavno učestvovala i u emisiji “Vavilon” na RTS-u 2 (snimak možete pogledati dole).

F book je premijerno predstavila u martu ove godine u Magacinu u Kraljevića Marka, uz organizacionu podršku SEEcult.org, a kako je protekla ta nesvakidašnja, multimedijalna promocija, uz učešće i Darije Žilić, možete pročitati OVDE

Kosmoginin blog je www.blogoye.org/kosmogina (www.kosmogina.org)

Video
08.04.2024 | 10:10

VOĐENJE: IRWIN – NSK State – It's a Beautiful Country

IRWIN: NSK State – It's a Beautiful Country, Umetnički pav