Pozorište kao institucija kulture u državi koja gladuje
CRITICIZE THIS! Oni žive (U potrazi za nultim tekstom), autori Maja Pelević i Milan Marković, izvođenje na 46. Bitefu, Jugoslovensko dramsko pozorište, 2012.
Piše: Zvjezdana Balić
Umjetnički projekt dramske spisateljice Maje Pelević i dramaturga Milana Markovića, karpenterovski nazvan Oni žive (U potrazi za nultim tekstom), performans je nastao u svega devet dana. Naime, toliko je autorskom dvojcu trebalo da se učlane u sedam srpskih političkih stranaka u kojima su ubrzo postali članovi savjeta za kulturu dok su se u nekim strankama pronašli i na kadrovskoj listi. Učinili su to netom prije izbora kako bi novostečenim političkim suradnicima ponudili pomoć u političkom marketingu, svojim znanjem i CV-ovskim iskustvom. Projekt bi vjerojatno prošao nezapaženo u javnosti da autori nisu svoj politički angažman potkrijepili programskim tekstom koji je sastavljen od odlomaka govora Josepha Goebbelsa Znanje i propaganda, iz (očito ne daleke) 1928. godine.
Unatoč tome što je ovaj performans prvotno bio predviđen, a ubrzo i otkazan u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu, jer je projekt ocijenjen kao nedovoljno ''uobličen, provokativan i umjetnički relevantan'', premijera je održana početkom godine u Domu omladine u Beogradu.
Strukturom same izvedbe, Pelević i Marković napravili su klasičnu kazališnu predstavu. Tako je performans sastavljen od tri čina (Ideja, Strategija, Pokret) kojima prethodi prolog (Posledice), sve završava epilogom (Gledam), a činovi su međusobno povezani poetskim interludijima, te dramatizacijama stranačkih sastanaka kojima je navedeni dvojac prisustvovao tijekom svojeg političkog angažmana. Prostor na kojem se sve zbiva pedantno je ispunjen kolačićima kupljenim u slastičarnicama u vlasništvu obitelji aktualnog ministra kulture Srbije Bratislava Petkovića (ne bi li dotični vratio dug državi), stolom sličnom učeničkoj klupi, dvjema stolicama i ekranom. Najveći dio performansa se sastoji od javnog čitanja dopisivanja Maje Pelević i Milana Markovića preko skype-a. Iako se ''izvođenje već dogodilo'' samim učlanjenjem u sedam stranaka, što je Markoviću sasvim dovoljno, Pelević je tijekom tih skype-ovskih dogovora ipak uspjela u svojem inzistiranju da se ono što su doživjeli i umjetnički prikaže. Jer potrebno je govoriti dok oni šute. Kao što je i neophodno imati prostor za kritički glas na sceni. A upravo ovakvom vrstom izvedbe u kojima publika big brotherovski nadgleda i sluša dopisivanje autora (u izvedbi glumaca Maje Marković i Đorđa Brankovića), postiže se izravno prodiranje u svijest gledatelja koji se direktno povezuju s izvođačima i situacijom u kojoj se se oni pronašli. Oni na vlasti smatraju kako kazalište i njegov prostor ne smije biti područje na kojem se politički pokušava djelovati. Upravo zbog toga, često zabranjuju tekstove koji svojom formom, a posebice sadržajem ne odgovaraju njihovim interesima. Ipak, istodobno, baš takvim političkim djelovanjem ne smatraju odabir zaposlenika po političkoj podobnosti, jer to čine oni, vladajući, a ne oni kojima je posao samo da stvaraju predstave. Potvrđuje se i činjenica kako smo ''svi kukali, ali smo navikli da se snalazimo'', te kako je članstvo u nekoj partiji ipak ono što nam omogućuje da se zaposlimo jer ''moraš da imaš određenu vrstu podrške, najčešće političku, koliko god to trivijalno zvučalo, to je surova istina, i to je tako.''
Pelević i Marković subverzivno su pronikli u političko okruženje podvalivši tekst Hitlerovog propagandista Goebbelsa, te istovremeno preuzeli dotad omražen politički prostor političkih stranaka kao svoju novu scenu. Teatralizacijom suvremene političke scene grubo, no životno zagrebali su još surovije ispod površine uobičajenih zakulisnih političkih igara. Dotad, političke stranke bile su svjesni akteri u raznoraznim prigodnim predizbornim spotovima svojih preplaćenih kampanja, a sad su, ni ne sluteći, postali protagonisti jednog performansa nudeći nezaposlenim umjetnicima upravo vlastiti prostor kao podlogu za rad. Naivno su im povjerovali kako su se mladi ljudi učlanili u njihove stranke jer vjeruju u njih, dijele njihovo mišljenje i političke stavove, upravo onako naivno kao što ljudi na izborima glasuju za njih jer im vjeruju. Ili izbjegavaju veće zlo. Ni ne sumnjajući u pravo autorstvo Goebbelsova teksta, ponudili su im posao, funkciju, ulogu i tako se nacistička propaganda olako pretvorila u prihvatljiv politički marketing, kao što se navedeni tekst pronašao i na nekim web stranicama izravno neimenovanih stranaka.
Propitkujući probleme s kojima se umjetnici suočavaju u današnjem svijetu u kojem se zapošljavanje redovito vrši po političkoj liniji (iako je to, bez iznimke, moralno diskutabilno), Maja Pelević i Milan Marković posegnuli su za gotovo radikalnom mjerom čineći upravo ono što se od njih i očekivalo. I od toga su napravili ono što im najbolje ide: projekt koji je ipak potreban i namijenjen kazalištu. Forma javnog čitanja u ovom je slučaju potpuno umjetnički opravdana: bez okolišanja, maskiranja, alegorizacije, depolitizacije; bez možda očekivane doze cinizma i sarkazma. Ipak, očajničkim se krikom još jednom zavapilo za svime onime što kulturni odjeli političkih stranaka gorljivo, iako samo na papiru, zagovaraju: za decentralizacijom, internacionalizacijom i edukacijom.
*Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! koji organizuju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SEEcult.org i Beton iz Srbije, te Plima iz Crne Gore. Projekat se realizuje u sklopu programa "Kultura 2007-2013" Evropske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Evropske unije.
