Vesti

Stefan Lukić iznosi pare iz zemlje

31. januar 2025.
SEEcult.org
Stefan Lukić Running a Business, foto: Riccardo Raspa

Vizuelni i performans umetnik Stefan Lukić predstavio se u galeriji Quattro u Milanu izložbom “Capital Offense”, realizovanom u dijalogu s radovima Davida Dikoratoa, u okviru koje je potpisivao i delio novčanice od 10, 20 i 50 srpskih dinara zainteresovanima, pod sloganom “Stefan Lukić iznosi pare iz zemlje!”

Stefan Lukić trči kroz svoju umetnost i umetničku praksu već dugi niz godina, u različitim pravcima, pravolinijski, sa skretanjima ili pak unatraške, postavljajući uvek pitanja o smislu i besmislu savremenog života, kretanja ljudi, predmeta, simbola i kapitala, te njegovog ubrzanja, i načinima na koje ipak moramo prolanaziti izlaz. Na sličan način postavlja i biznis u ovom radu, oslanjajući se na pouke arte povera i na njene provokativne mehanizme upotrebe trivijalnih i uglavnom neupadljivih elemenata neke prisutne realnosti kako bi ukazao na promene do kojih dolazi kada umetnost menja uslove i osnove date situacije, navela je Ana Knežević u tekstu povodom izložbe.

Zatečen na MIART sajmu u Milanu u susretu sa umetnicima, galeristima, kustosima i drugim potencijalnim saradnicima, Lukić, za razliku od većine prisutnih, nema sopstvenu biznis kartu. Odlučuje da od srpskih novčanica od 10, 20 i 50 dinara (0.085€, 0.17€ i 0.43€) koje u tom trenutku poseduje, ad hoc napravi vizit karte, dopisujući rukom na njima svoje ime, prezime, kontakt, Beograd i smajli.

Foto: Riccardo Raspa

Ovaj gest, prema rečima Ane Knežević, ostvaruje dve funkcije, a postavlja više pitanja. S jedne strane, prenosi potrebnu kontakt informaciju između pošaljaoca i primalaca, omogućavajući Lukiću da bez obzira na nepostojanje profesionalne vizitke (p)ostane zapamćen i povezan, dok sa druge strane, transformiše ustaljene običaje upoznavanja na međunarodnim sajmovima savremene umetnosti jednostavnim permutovanjem biznis karte - tog vekovima starog sredstva komunikcije - u umetničku akciju. Time otvara pitanja o temeljima na koje je savremena umetnost postavljena, njenom protoku na sajmovima, komercijalizaciji umetničkih dela i aktuelnoj poziciji umetnika koji, ako hoće da preživi u današnjem galopirajućem kapitalizmu, često mora biti i biznismen ili preduzetnik.

To što pritom koristi banknote niske vrednosti (mada je vrednost srpskog novca u stanju permanentne krize i znaka pitanja) dodatno razotkriva probleme i teškoće ekonomske (ne)moći umetnika danas. Drugim rečima, žvrljanje po srpskim dinarima i deljenje novčanica, kako je navela, za Lukića isplativije je od štampanja peronalizovane vizit karte u inostranstvu.

U ovom slučaju, u duhu arte povera koja se oduvek ostvarivala izvan formalnih ograničenja i nasuprot komercijalizaciji umetnosti, Lukić koristi situaciju nastalu u svetu umetnosti, ali ne nužno u izlagačkom kontekstu, i svoje biznis karte prebacuje u galerijski prostor. Umetnik ovde duhovito pokreće biznis čineći samu proizvodnju, odnosno potpisivanje novčanica, umetničkim radom, aludirajući na to da umetnost može i treba da postoji i kada nije izložena, kao ‘eksperimentalno stanje u kome se eksperimentiše sa životom samim’ (Džon Kejdž)”, navela je Ana Knežević.

Foto: Riccardo Raspa

Ukazujući da se sama reč biznis inače etimološki odnosi na brigu, anksioznost, zauzetost, ona je predočila da Lukić, kao umetnik bez adekvatne vizit karte, zabrinut i anksiozan zbog svog potencijalnog (ne)zaposlenja i pritiska da moramo stalno biti u pokretu, prisutni, hiperproduktivni i konektovani, pretvara sopstvenu nemogućnost razvijanja biznisa u biznis.

Toj akciji bilo je moguće pridružiti se - take the money and run, i usput svakako razmišljati o vrednosti takvog biznisa, o sučeljavanju ili spajanju preduzetništva i umetnosti, te o tome kako upravo umetnost iznova i iznova omogućava da uvidimo mogućnosti i potrebe za promenama zatečenih situacija, u ovom slučaju kretanja, protoka, viška, manjka i asimetrične raspodele novca i moći koja se njime danas može obezbediti. Čuvanjem tog papirića koji je nekada bio novac, čuva se ne samo kontakt Stefana Lukića, već i podsetnik da je umetnost najvitalnija kada je iskrena, spontana i domišljata, kada nastaje izvan stega i sprega sistema umetnosti, galerija, institucija i tržišta, istakla je Ana Knežević.

Foto: Riccardo Raspa

U tom kontekstu podsetila je i na reči Borisa Grojsa koji, razmatrajući odnos umetnosti i novca, ističe da se umetnost može posmatrati kao skup radova koji cirkulišu na tržištu umetnosti, pri čemu je umetničko delo shvaćeno kao roba, ili kao velika količina novca koja se za njega plaća, tj. kao ono o čemu novinari najčešće pišu kada žele da uopšte pomenu savremenu umetnost u popularnim medijima. Prema Grojsu, umetnost takođe može funkcionisati i izvan tržišta, u kontekstu stalnih i privremenih izložbi, kada joj je neophodna finansijska podrška, što otvara pitanje o tome može li umetnost uopšte postojati kada nije izložena.

Stefan Lukić (1985, Užice, Srbija) umetnik je koji pokušava da zabeleži univerzalno stanje dok se nalazimo u tranzitu, migraciji prateći određeni put i pravac. Inspirisan ulogom putnika i očevica, pokušava to da predstavi kroz svoju umetnost. Putovi, distance i mi kao lutalice postaju spojnice između vremena i mesta, sećanja, ideja, ljudi, života, ljubavi, ljudske patnje i smrti. Lukićeve slike gotovo uvek govore o procesu traženja, tranzicionim tačkama i ekspresijama konstantnog beskrajnog kretanja, opominjući da je sve u kretanju, a ne u stizanju, u traženju, a ne pronalaženju. Za njega je mnogo bitniji način traganja, a ne ono što tražimo. Performansi Lukića, kako ih naziva: crteži-događaji slični su slikama, ali direktniji. Sirovi, kao i sam život, bez ikakvog posrednika sa situacijama koje ne možemo očekivati ni predvideti.

Lukić je završio master studije na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, 2022. godine, a diplomirao je na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu 2018. Treću godinu studija završio je u Parizu na Akademiji lepih umetnosti (ENSBA) 2017.

Učestvovao je na rezidencijalnim boravcima Cité internationale des arts, Pariz, 2024; Kunsteidemin, Geteborg, 2021; Umetničkom prostoru Homesession, Barselona, 2021; Masterklasu na Kraljevskoj akademiji, (Rijksakademie) Amsterdam, 2019. Učesnik je 13. festivala pefromansa u Geteborgu, 31. Memorijala Nadežde Petrović u Čačku 2022, finalista nagrade “Mangelos” 2021. i dobitnik nagrade za slikarstvo na FPU 2016.

Imao je više samostalnih izložbi, među kojima su “24/7” Geteborg, 2021, “Tramvaj zvani želja – Prvi krug u Barseloni” Barselona, 2021, “Drugi krug u Monte Karlu” Monte Karlo, 2021, “Veličina (ni)je bitna!”, Kvaka 22, Beograd, 2021, “Daleko, koliko me noge nose!”, Dobrinjska 5, Beograd, 2020, “Međuprostor”, U10, Beograd, 2018, “YUGOnostalgija” u Narodnom pozorištu Užice, 2017, “Lice i naličje” u Narodnom muzeju u Kragujevcu, 2016. Grupno je izlagao u Parizu, Beogradu, Novom Sadu, Nišu i Kragujevcu.

(SEEcult.org)

Tagovi