Na početku ranih programa Studentskog kulturnog centra (SKC) svakako su prvi Aprilski susreti 1972. godine otvorili novu scenu i sve je počelo da se menja neverovatnom brzinom. Tada je prva urednica Likovnog programa bila Dunja Blažević, ja sam (BT) bila urednica Aprilskih susreta, a svi drugi bili su saradnici i učesnici, počevši od grupe šestoro umetnika: Marine Abramović, Slobodana Milivojevića Ere, Neše Paripovića, Raše Todosijevića, Zorana Popovića i Gergelja Urkoma. Zatim tu su i saradnice: Bojana Pejić, Jadranka Vinterhalter, Jasna Tijardović, Goranka Matić, Dragica Vukadinović, Seka Stanivuk, Slavko Timotijević i drugi.
Priliv mladih učesnika bio je sjajan. Nizali su se programi, razgovori, događaji, druženja, život u duhu 24 sata… Značajni su brojni učesnici iz Beograda i drugih gradova, kao i mnogi aktuelni međunarodni umetnici.
Performans je bio primarna tema, zatim prezentacija ranih video projekcija i svakako su tu dva značajna autora body arta. To su Gina Pane iz Pariza i Luigi Ontani, koji dolazi sa Ilijom Šoškićem iz Rima. Njima smo pripremili pratnju tokom boravka u Beogradu. Tako je pratnja Luigija Ontanija bila Marina Abramović, a Goranka Matić se družila sa Ginom Pane. To je značilo da su uglavnom bili skupa u šetnjama Beogradom i u druženju u SKC-u, prepunom gostiju i publike. Performansi, događaji, kratke izložbe, projekcije, filmovi, permanentni razgovori, brojna publika, koja je povremeno uvodila i svoje akcije, uključivala se kao paralelni deo dešavanja… Svi prostori su bili popunjeni i svako je mogao da daje neki svoj doprinos… U toj kreativnoj atmosferi svaki gest je bila umetnost… događaji, druženja i razgovori…
Dakle, Goranka i Gina Pane su u toj atmosferi praktično neodvojive i deo događanja. Naravno, najviše koncentracije uneto je u održavanje performansa Gine Pane, na temu “života i smrti”, što pripada domenu ranog body arta, a što je i baza ranih Marininih performansa. Prvi Aprilski susreti bili su po svemu nezaboravni, jer su pokazali jednu funkcionalnu formu događajnosti koja je postala model za sve tekuće programe i za nove generacije umetnika u okviru Galerije SKC-a.
Posle više godina, oko sredine osamdesetih, povodom dešavanja manifestacije Bijenala mladih u Parizu, ponovo srećem Ginu Pane kao učesnicu u programu i tu dolazi do jednog divnog susreta, ispunjenog sećanjima i emocijama.
Gina je predložila da je posetim u njenom stanu gde je živela sa svojom partnerkom. Otišla sam u jedan neveliki, uredan i anemičan prostor stana. Neko vreme smo razgovarale, a zatim je predložila da mi stan pokaže u celini. Na kraju pokazala je spavaću sobu bele boje samo sa jednim bračnim krevetom na sredini, a iznad njega je stajao veliki ram ispunjen fotografijama iz vremena održavanja prvih Aprilskih susreta 1972, sa svima nama. Posebne su bile fotografije događaja, na kojima je bila bila zastupljena Goranka u različitim situacijama druženja, razgovora, smeha, igre i u nekim njenim posebnim pozama ponašanja i uvek u smehu… Goranka je snimljena sa puno pažnje. Bila sam veoma dirnuta i shvatila sam - Gina nije mogla da nas zaboravi, i nije mogla da se odupre izuzetnom i neuhvatljivom šarmu Goranke.
Biljana Tomić