U Srbistanu, na putu ka EU
Novi dokumentarac Želimira Žilnika "LogBook Serbistan” (Destinacija Srbistan), premijerno predstavljen na netom završenom ZagrebDoxu, zasigurno je među najboljim filmovima prikazanim na 11. izdanju tog festivala, i to ne samo u regionalnoj konkurenciji. Nastao u pravom trenutku, ili možda još bolje rečeno – i prije njega, "LogBook Serbistan" majstorski oslikava jedan od najvažnijih suvremenih regionalnih i europskih fenomena – poplavu imigranata s Bliskog Istoka i iz Afrike, kao i činjenicu da ona bolje/gore i od prirodnih nepogoda testira (društveno) stanje zemalja koje zadesi.
Slijedeći svoj neprijeporni dokumentaristički i aktivistički nerv za bitno i hitno, Žilnik je i ovaj put pokazao kako u istinskoj filmskoj dokumentaristici najvažniji elementi nisu ni atraktivnost teme ni spektakularnost izvedbe, nego osjećaj za stvarni život i oko za ljude. U skladu sa zlatnim pravilom forme – nepretencioznošću i (samo)ograničavanjem ne toliko na ono što poznaje koliko na ono što ga se doista tiče, autor brojnih nagrađivanih dokumentaraca usredotočio se tako na mali djelić tisućukilometarskog puta koji prolaze imigranti, uglavnom muškarci "u najboljim godinama", dok iz svojih kaosom, ratovima i bijedom zahvaćenih zemalja hrle u "bolji život" Europe, najčešće sjeverne.
"LogBook Serbistan", dakle, svoje prvotno brojne "likove", koji se, kako put odmiče, svode na nekolicinu, prati samo tijekom proputovanja od juga do sjevera Srbije, odnosno do mađarske granice - rutom koja zbog pooštravanja graničnih kontrola i tragedija na Sredozemnom moru postaje sve popularnija, no i za to, relativno kratko vrijeme uspijeva pokazati dovoljno da iole zainteresiranom gledatelju pokaže razmjere problema u kojim se nalaze ne samo imigranti nego i čitav (naš) svijet.
Pri tomu, ljudi koji se vremenom izdvajaju kao protagonisti nikako nisu nekakva bezlična ilustracija problema: Žilnik gledatelje ne bombardira njihovim tragičnim pričama, bilo onima s "puta", bilo onima od kuće, kao što se to čini u nekim drugim filmovima na sličnu temu, ali jasno naznačava njihove portrete, itekako određene i preživljenim mukama, a čini i ono što još nismo vidjeli: prepušta baš njima da budu subjekti, a ne samo žrtve, kao i da ponude moguća objašnjenja teške situacije te predlože rješenja i izlaze.
U razgovoru dvojice afričkih mladića tako saznajemo kako se mnogi nikada ne bi ni zaputili u Europu da u Africi nije na snazi novi val kolonijalizma, koji danas više uopće ne treba domaću radnu snagu, jer i nju "uvozi", iz Kine primjerice. Također, jasno i glasno postavlja se pitanje kako je moguće da zapadne zemlje, čiji su kolonijalizmi i neoliberalizmi uvelike odgovorni za probleme u Africi, naprosto "ne okupe svoje najpametnije ljude da smisle neko rješenje...", te lakonski zaključuje da "mora biti da im nije ni stalo"...
Naravno, priča o "gostima" iz Gane, Somalije, Sirije, Afganistana i drugih zemalja, istovremeno je priča o današnjoj Srbiji, pa i regiji: film počinje raščišćavanjem prošle godine poplavljenih područja, u kojima sudjeluju i imigranti, prati birokratske peripetije njihova smještanja u azilantske centre, bilježi međusobne razgovore i susrete s lokalnim stanovništvom...
Iako većinom i sami bez posla i sigurne egzistencije, ljudi s kojima se prisilni nomadi susreću uglavnom su dobrodušni prema njima, a ni vlasti nisu tako oštre kao u nekim drugim zemljama, što je Žilnik u razgovoru sa zagrebačkom publikom nakon premijere filma objasnio i time što Srbija još uvijek nije u EU, te nema obvezu da registrira sve koji traže azil, kao i činjenicom da su mnogi njezini stanovnici i sami prošli slične azilantske muke i procedure ili imaju nekoga u inozemstvu tko jeste.
U "LogBook Serbistanu" ima čak i jedna humorna scena – međunarodni razgovor na temu poligamije i seksa, koja je najviše u duhu Žilnikovih poznatih doku-drama, no autor "Lipanjskih gibanja", "Ranih radova", "Crnog filma", "Tita drugi put među Srbima", "Evrope preko plota" i još četrdesetak dokumentarnih i igranih naslova ne izbjegava prikazati ni ono što bi mnogi da zanemare, poput konstatacije jednoga od imigranata da su ulice zapuštenog srbijanskog gradića u kojemu se našao jako slične onomu što je ostavio u Africi... Ili pak trenutaka koji - iako je veći dio filma obojen nadom, umnogome potpomognutom izvrsnim, on the road ritmom filma - nedvojbeno pokazuju kako mnogi od nekoliko desetaka tisuća iz daleka pristiglih ljudi, jednako kao ni onih dvadeset-trideset tisuća koji godišnje "tiho" izađu i iz same Srbije, ili nikada neće uspjeti ući i ostati u EU, ili tamo neće dobiti ono što očekuju...
Jedna od najupečatljivijih scena filma "LogBook Serbistan" tako je ona u kojoj mladi imigrant pokušava utješiti svog slučajnog "kolegu", koji vjerojatno uopće ne razumije njegov engleski i koji je na svom dugom pješačenju do napuštene barake nedaleko od mađarske granice ozbiljno ozlijedio noge i sasvim izgubio nadu, ali se u njegovim očima ne vidi ni ljutnja ni bol, nego samo neka pitoma, beskrajna tuga.
Vesna Pažin
