• Search form

08.01.2015 | 12:11

Preminuo Vita Bujišić, najstariji novinar u Srbiji

Preminuo Vita Bujišić, najstariji novinar u Srbiji

Novinar Vitomir Vita Bujišić, najstariji član Udruženja novinara Srbije, koji je tokom višedecenijske karijere bio aktivan i kao hroničar srpske medijske scene, a kao publicista je pisao o događajima iz istorije i različitim fenomenima savremenog društva, preminuo je 7. januara u Beogradu u 98. godini.

Bujišić će biti sahranjen 9. januara na Novom groblju u Beogradu u 13 sati.

Bujišić se profesionalno bavio novinarstvom od 1945. godine, a karijeru je započeo u “Glasu Podrinja”, čiji je bio aktivan saradnik gotovo sedam decenija. Objavio je gotovo 30 knjiga, uglavnom publicističkog žanra.

Rođen 3. oktobra 1917. godine u svešteničkoj porodici u selu Krivaji na jugoistočnim pobrđima Cera, Bujišić je završio osnovnu školu i nižu gimnaziju u Šapcu, a potom Učiteljsku školu u Beogradu. Radio je osam godina kao učitelj u selima Jadra, Ribarici i Dragincu, u kojem je bio i svedok stravičnih zločina 1941, kada je ubijeno 2.000 nedužnih ljudi. Bio je učitelj i u Slatinu kod Šapca, gde je preživeo sve strahote Drugog svetskog rata.

Novinarstvom je počeo profesionalno da se bavi u maju 1945. godine, kao član redakcije tek osnovanog regionalnog lista “Glas Podrinja”. Bio je potom, urednik, a kada je 1949. godine, dekretom list ukinut, otišao je za urednika lista “Novi dani” (Beogradske oblasti). Postavljen je zatim za glavnog urednika novoosnovanog lista “7. juli” Saveza boraca Srbije, a potom je poslat za stalnog dopisnika Tanjuga iz Tuzle, gde je kasnije postavljen na mesto urednika i direktora novoosnovane radio stanice Tuzla. Kada je “Glas Podrinja” ponovo formiran krajem 1954. godine, bio je glavni i odgovorni urednik tog lista, a kada je (na njegovu inicijativu) osnovan radio, imenovan je za direktora Radio-novinske izdavačke i radne organizacije (NIRO). Na toj dužnosti bio je do penzionisanja 1975.

Bujišić je bio član UNS-a 1945. godine, a 1957. godine izabran je i u Upravni odbor tog udruženja. Osam godina kasnije, na predlog Saveza novinara Jugoslavije, a Ukazom Predsedništva FNRJ, odlikovan je Ordenom rada sa zlatnim vencem.

Bio je prvi nosilac spomen nagrade “Radovan Dragović” (1968) godine za samopregoran, dugogodišnji stvaralački rad u novinarstvu. Nosilac je, između ostalog, i novinarske nagrade za životno delo udruženja novinara Srbije i Crne Gore (2007), kao i povelje za 50 godina u UNS-u - u znak priznanja za privrženost tom udruženju i profesionalnu dugovečnost (2012).

Od dolaska u Beograd 1975. godine, sa grupom veterana, aktivno je radio na sređivanju dokumentacije novinara, a bio je angažovan i na pisanju njihovih odrednica-biografija. Napisao je 2.400 biografija srpskih novinara iz cele bivše Jugoslavije.

Krajem 90-ih i početkom NATO bombardovanja Srbije, počeo je da se bavi pisanjem knjiga, a do danas je objavio 28 naslova.

Maštovitost je zadržao do kraja života, što pokazuje i jedna od poslednjih njegovih knjiga “Futuristička fantazija: starost za mladost”, koju je opisao kao “irealan roman”, a kao i ostale njegove knjige, objavljena je kao samizdat.

“Kada je medicina došla dotle da putem transplatacije zamenjuje vitalne organe: srce, jetru, bubrege, žuč, nerve, ja sam u svojoj mašti došao na ideju da zamenim deo svojih staračkih godina za mlađe. I sada umesto 95, imam 70 godina, a prodavac od 50 godina, sada ima 75 godina. Naravno, uz moje godine, otišla je i penzija i druge pogodnosti koje sam imao, ali sam brzo doživeo razočaranje. Čovek, kojem sam dao svoje godine bio je u suštini negativan čovek – pijanac, kockar, varalica… Preko svog advokata, pokušao sam da raskinem ugovor o transplataciji svojih godina, ali nisam uspeo”, naveo je Bujišić o svom “irealnom romanu” iz 2013.

Bujišić je autor i niza poučnih izdanja o novinarstvu u Srbiji, kao što je knjiga “Štampa u Radio Podrinju”, u kojoj podseća da je štampa u Šapcu počela da izlazi već krajem 18. veka, te da se list “Šabački glasnik” pojavio još 1883. godine, 20 godina pre beogradske “Politike” (1904). S kolegom Stevanom Matićem napisao je knjigu “Novinari i publicisti Podrinja” (2010).

Šapcu je posvetio, između ostalog, i knjige “Pri kraju staze” (2002) o znamenitostima tog grada, “Šabac od A do Š” (2013) sa biografijama značajnih Šapčana, te “Vitez glume Ljubiša Jovanović” (2014) o doajenu srpskog glumišta čije je ime nekoliko godina nosilo pozorište u Šapcu, ali je na insistiranje lokalnih vlasti ukinuto, jer su glumci bili ucenjeni da će izgubiti opštinsku dotaciju. Tada je ukinut i festival najboljih pozorišnih predstava iz Jugoslavije, kao i najbolja glumačka uloga koja je nagrađivana medaljonom sa Ljubišinim likom. Na Bujišićevo otvoreno pismo Šapčanima, objavljeno u “Glasu Podrinja”, kojim se zauzeo za povratak imena pozorištu “Ljubiša Jovanović”, reagovali su mnogi Šapčani, čiji se tekstovi i nalaze u knjizi. Veliku podršku dobio je i od uglednih beogradskih glumaca sa kojima je Jovanović godinama radio.

Bujišić je deo opusa posvetio i NATO bombardovanju Srbije – autobiografsku knjigu “Osamdeset besanih noći” (1999) napisao je za vreme noći koje je proveo “u očekivanju kada će agresivna bomba pasti na Tanjug” koji je svega stotinak metara udaljen od njegovog stana na Topličinom vencu.

Napisao je i nekoliko knjiga posvećenih učiteljskom pozivu. “Sećanje jedne učiteljice” (2000) posvećena je njegovoj supruzi Nataliji i njenim doživljajima sa đacima u Tuzli i Šapcu, a “Priče starih učitelja za decu” (2005) iskustvu koje su oboje prepričavali deci iz komšiluka.

Knjiga “Život piše drame” (2001) govori o životnoj sudbini pedesetak porodica koje su se istog dana doselile u jedan sedmospratni soliter na Novom Beogradu. Iako su po profesionalnom i socijalnom sastavu veoma različite, nisu bile ometene da se slažu i pomažu jedne drugima. Bilo je tu i Srba, Hrvata, Slovenaca, Crnogoraca, Roma... Njihove sudbine bile su različite - i drame i komedije, pa i tragedije.

Autobiografska je i knjiga “Strah u mom životu” (2011) u kojoj je Bujišić po sećanju zapisao sve strahove koji su bili duboko uronjeni u njegovoj svesti, smatrajući da nema ljudskog bića koje se “kroz život nešto nije plašilo”.

Bujišić je pisao i poeziju, i to u desetercu, a prva takva knjiga bila je “Pesme o prošlosti” (2008) u kojoj su šaljivo, ali istinito opisani događaji iz njegovog rodnog sela Krivaja. Ima i fiktivnih detalja, poput stiha “na nebu u kafani kod vile Raviojle sede Tito i Draža. Tito pije viski, a Draža srpsku prepečenicu… Raspravljajući ko je više naneo zla Srbima, Draža je rekao: ‘Ti bar ležiš u kući od cveća, na mom grobu ne gori ni sveća’”.

(SEEcult.org)

Video
08.04.2024 | 10:10

VOĐENJE: IRWIN – NSK State – It's a Beautiful Country

IRWIN: NSK State – It's a Beautiful Country, Umetnički pav