Neprekidno preispitivanje

Kustoskinja i kulturna radnica iz Zagreba Nataša Bodrožić bila je među učesnicima okruglog stola “Bez anestezije”, koji je krajem 2009. održan u Beogradu, a u intervjuu za SEEcult.org i Kulturpunkt govori o duhu vremena i njegovim refleksijama na polju kulture i savremene umetnosti, kao i o umetničkim scenama iz Ukrajine, Rumunije i Modavije.

Nataša Bodrožić je diplomirala na zagrebačkom Fakultetu političkih nauka, a završava poslediplomske studije Kulturnog menadžmenta i kulturne politike na UNESCO-voj katedri pri Univerzitetu umetnosti u  Beogradu i Univerzitetu Lumiere u Lionu. Završila je 2008. edukativni program Laboratorij kustoskih praksi u Ljubljani (SCCA). Kao stipendistkinja Vlade Francuske, bila je 2005. na profesionalnom usavršavanju u Parizu u Les Laboratoires d'Aubervilliers, centru za umetničku kreaciju i produkciju. Od 2004. do 2008. sarađivala je s Queer Zagreb festivalom. Inicirala je projekat Poqueerene priče i jedna je od urednika prve regionalne zbirke queer priča, a 2007. pokrenula je program Slobodne veze u saradnji sa Ivanom Meštrov. Kokustoskinja je izložbe Google turist u Ljubljani, a u leto 2008. međunarodnog projekta INTERVENTIONS3 (artistic interventions in public space) u Kišinevu u Moldaviji.

Sa Ivanom Meštrov i Tonkom Maleković 2009. osnovala je Slobodne veze, udruzzenje za savremene umetničke prakse. U 2009. bila je kokustoskinja nekoliko projekta: Posibility of the City u okviru Chiosc projekta (Moldavija), selekcije hrvatskih umetnika na AKTO festivalu za savremenu umetnost u Makedoniji i izložbe Future was yesterday// Samoorganizovane umetničke prakse Ukrajine i Chiosc u okviru programa Slobodne veze: Linije kretanja. Sarađuje s nekoliko časopisa i internet portala.
 
Nataša Bodrožić je bila među učesnicima okruglog stola “Bez anestezije”, koji je krajem 2009. održan u Beogradu, u okviru projekta “Let’s Talk Critic Art”, a bio je posvećen poziciji, praksama i modelima kritičke umetnosti, na osnovu četiri primera iz regiona (Hrvatske, Makedonije, Slovenije i Srbije).

S/KP: Profesionalni angažman opisuješ rečima “kulturna radnica”. Iz kojih razloga ovu formulaciju smatraš najadekvatnijom za opis svog rada?

N.B.: Nisam sigurna je li najadekvatnija, ali mi instiktivno najbolje odgovara. Pritom ona ne isključuje i tzv. kustoske prakse i mene kao njihovu nositeljicu. Kad razmišljam o konotacijama riječi “kustos”, pojmovi kao što su kolektivizam, vodoravna, nehijerarhijska komunikacija, višeglasje, nikako nisu ono što mi prvo pada napamet. Zato je za sebe vezujem sporadično.

Termin “kulturni radnik/radnica” opisuje i djelovanje u kulturi u vrijeme kada je kultura izgubila društvenu vrijednost i čini nas, radnike u kulturi, nekom vrstom “utopijskih poduzetnika” koji pokušavaju, promovirajući određene vrijednosti, zadržati vlastiti rad neotuđenim (otpor podjeli mentalnog i manualnog rada).

Termin “kulturni radnik/radnica”, u širem kontekstu, opisuje i okolnosti u kojima radimo te potplaćen, često voluntaristički rad, pa zašto ne bih rekla i- eksploataciju, te priziva neku vrstu klasne svijesti.
 
Još bih htjela reći da mi se čini da ovaj termin na engleskom, tj. “cultural worker”, nema istu težinu i konotacije. Dakle, termin “kulturni radnik” koristim s obzirom na naš kontekst i naše kulturno naslijeđe.

S/KP: Možeš li pojasniti svoju sklonost stalnog preispitivanja same sebe. Kako se to stalno istraživanje reflektuje u tvom radu? Vidiš li samo pozitivne obrise ili u tom pristupu vidiš i neke njegove negativne učinke?

N.B.: Ne mislim da se toliko preispitujem osobno, ali ono što radim u nekakvom području javnosti definitivno - da. To prije svega znači spremnost na diskusiju, otvorenost i čini mi se da je to jedini mogući stav prema realitetu u stalnoj promjeni. Konkretno, to se manifestira uključivanjem šireg kruga ljudi u “istraživački proces”, konzultaciju drugih mišljenja. Ponekad to znači iscrpljujući proces dolaženja do nekih odgovora koji su opet samo jedna varijanta u moru mogućnosti. Osim tog “napora”, ne vidim probleme u ovakvom pristupu.

Naprotiv, mislim da odveć kruti pristupi i “apsolutne istine”, posebno u području kojim se bavimo (nazovimo ga ovdje suvremenom vizualnom kulturom/umjetnošću), znače potpuno promašene pristupe. Ukratko, neprekidno preispitivanje, po meni, samo je drugi izraz za neprekidno učenje. 

S/KP: Šta bi trebala, šta može i šta jeste odgovorna kultura, u smislu one koja uspostavlja aktivan odnos politike i umetnosti?

N.B: Mislim da je u prethodnom odgovoru sadržan odgovor i na ovo pitanje. Ili da citiramo Jacquesa Ranciera: Politički subjekt sposoban da se zauzme za odgovornu kulturu nije ni politički lobi, ni individua koja traži adekvatne reprezentacije za svoje interese i ideje. Politički subjekt je prazan operater koji stvara slučajeve političke rasprave tako što neprestano izaziva ustanovljene okvire za identifikaciju i klasifikaciju.

S/KP: Kako vidiš poziciju kritičke umetnosti na savremenoj kulturnoj i umetničkoj sceni Zapadnog Balkana?

N.B.: Ovdje mi odmah pada napamet teorija kulturalizacije i priča o depolitizaciji te odgajanju subjekata po mjeru dominantne, hegemone neo-liberalističke “kulture”, koja stvara uvjete neutralizacije suvremenih društvenih konflikata. Nekako mi se ne čini da smo se na pravi način bavili kulturnim naslijeđem SFRJ. Da, aktualne su političke prakse (post) jugoslavenske umjetnosti, i propitivanje njihove uloge u okvirima političkog sistema i mimo njega od strane grupe kulturnih aktera s područja ex Yu. Ali meni se čini da smo, na nekoj općoj razini, a i na razini svakodnevne komunikacije još daleko od toga da osvijestimo, a kamoli subvertiramo mehanizme post- komunističke normalizacije, o kojima se govori već godinama. Naše znanje o “socijalističkoj” prošlosti još nije probilo tu barijeru “sveopćeg” anti-komunizma, tj. još se ta prošlost ne evaluira objektivno, a da ne govorim o usvajanju nekih pozitivnih tekovina tog razdoblja i eksperimentiranju s njima. Nekako mi tu fali neka bazična sloboda govora.

S/KP: Kako vidiš odnos aktivizma i kritičke umetnosti? Gde su moguća prelivanja?

N.B.: Ono što me je prije šest, sedam godina privuklo Queer Zagreb festivalu, kada sam započela suradnju s njima, prvo na projektu queer priča, a zatim i na produkciji samog festivala bio je upravo kulturni aktivizam, tj. pokušaj da se korištenjem kulturnih sredstava izazove društvena promjena.. I dan danas me zanima takozvana aktivistička umjetnost, koja je jednom nogom u art svijetu, a drugom u civilnom(političkom) angažmanu. Za mene je kritička umjetnost zapravo neka vrsta aktivizma, pri čemu aktivizam vidim prilično široko, od mikroimpulsa na sasvim individualnoj, svakodnevnoj razini do uličnih ili net akcija te akcija u javnom prostoru.

S/KP: Možeš li nam navesti neke primere dobre prakse kritičke umetnosti u regionu?

N.B.: I kod nas i u nekom širem okruženju ima dosta ljudi, kustoskih i umjetničkih praksi koje izuzetno cijenim. Međutim, šteta je što su to zapravo ipak prilično izolirane i marginalizirane grupe (s obzirom na prevladavajući sistem vrijednosti) čiji se rad dovoljno ne vidi (nezainteresiranost medija), a ni ne cijeni te nagrađuje. S druge strane, nisam sklona fetišizaciji te mislim da i njihov rad treba propitivati.

Čini mi se da unatoč propagiranju kolektivizma, svi pomalo ostajemo zatvoreni u usko specijalizirana područja vlastitog rada, ne stignemo pratiti čak ni ono što rade naše kolege. Baš kako kapitalizam to želi.

Interdisciplinarnost jest praksa koja se sve više propagira, ali realno malo je stvarne veze između npr. suvremene književnosti i vizualne suvremene umjetnosti, iako puno puta govore o istim stvarima.

S/KP: U poslednje vreme dosta sarađuješ s Moldavijom, Rumunijom i Ukrajinom. Možeš li napraviti neki tip poređenja njihovih i domaćih praksi kritičke umetnosti?

N.B.: Potpun izostanak institucionalne podrške suvremenoj umjetnosti i u Ukrajini i u Moldaviji, čini njihovu situaciju kudikamo težom od naše. Ne zaboravimo da je nakon 2000, i odlaska Sorosa iz Hrvatske, ipak država donekle preuzela brigu za suvremenu umjetnost (pogotovo lobiranjem i naporima tzv. nezavisne kulturne scene). U Ukrajini nema nikakvog natječaja za potpuru projekata od strane države, postoji nekoliko fondacija, ali su one zainteresirane za obrazovanje tj. pripremanje mladih umjetnika za tržište. Pogotovo u Kijevu, stvar se komplicira time što se umjetnost koristi u PR svrhe te za pranje imidža ukrajinskih oligarha koji su se obogatili privatizacijom, o čemu je govorio i R.E.P. kolektiv u nekoliko svojih javnih nastupa u Zagrebu. Kako kritički djelovati u takvim uvjetima, zaista je pitanje. Apsolutno negiranje jedinih (mahom komercijalnih) prostora za izlaganje, za kijevske umjetnike i nije rješenje pa nekako balansiraju između tržišta i samoorganizacije.

Što se tiče Moldavije, radi se zaista o pukim “strategijama preživljavanja”, zapravo se u cijeloj zemlji tek nekolicina ljudi bavi unapređenjem položaja suvremene umjetnosti, u smislu kontinuiranog rada, edukacije, produkcije, prezentacije. (Iako je jedna važna figura s ruske art – market - scene,  Marat Guelman rođen baš u Moldaviji). S druge strane, kako smo sa Slobodnim vezama nekoliko puta bili u Moldaviji, već pomalo poznajemo “teren”, i prošlo je ljeto bilo prilično uzbudljivo raditi participativne projekte u javnom prostoru, u predizborno vrijeme, kada su sudionici pokušavali prepoznati policijske doušnike i pripadnike tajne službe među ljudima koji su se sponatno pridruživali “gradu od ljudi” Tonke Maleković u praznoj gradskoj fontani u Kišinevu. Sam CHIOSC, otvoreni stan instaliran u centru Kišineva, koji smo predstavili nedavno i u Galeriji VN, zapravo je pokušaj stvaranja bazične strukture za suvremenu umjetnost i to “odozdo”. Udruga OBERLIHT željela je zapravo uspostaviti platformu za javnu participaciju, i (umjetnički) prostor dostupan svima, podižući, usred grada, stan bez zidova.

Rumunjska umjetnička scena priča je za sebe. Od Iona Grigorescua, pa do grupe subREAL i današnjih umjetničkih praksi, postoji kontinuitet koji se naknadno pokušava iščitati (iako je izražavanje kritičkog stava kroz umjetnost bilo itekako kontrolirano; poznata je priča da je Dan Perjovschi iz potrebe da se izrazi, za vrijeme Ceausescua, manično iscrtavao unutrašnje zidove vlastitoga doma). Isto tako, zidovi i fasade u većim rumunjskim gradovima tek su nedavno (sredinom devedesetih) „eksplodirali“ vizualnim znakovima. Javni je prostor tamo, za razliko od onoga u SFRJ koji je pasivno ili (ne)namjerno dozvoljavao određenu slobodu, posebno u vizualnim umjetnostima, bio pod apsolutnom kontrolom. Kriticizam je u Rumunjskoj danas uperen i na sistem institucija, prvenstveno kontroverzni Muzej suvremene umjetnosti smješten u Ceausescuovoj palači. S druge strane, mlađe generacije sve češće govore o potrebi revalorizacije vlastitih praksi upravo iz sumnje da su bili žrtve samo-egzotizacije, a u smislu već spomenute kulturalizacije. 

Okrugli sto “Kritička umetnost i odgovorna kultura: BEZ ANESTEZIJE!”, održan je u Gete institutu u Beogradu u nastavku projekta “Let’s Talk Critic Art” portala SEEcult.org s partnerima iz regiona (Kulturpunkt, SCCA-Ljubljana/Artservis i Forum-Skopje), a učestvovali su i umetnici Vladan Jeremić iz Beograda, Milena Kosec iz Ljubljane i Igor Toševski iz Skoplja, uz moderaciju nezavisne kustoskinje i likovne kritičarke Maje Ćirić iz Beograda.

Ostale intervjue moguće je pročitati OVDE

Dvogodišnji projekat “Let’s Talk Critic Art”, čiji je nosilac portal za kulturu jugoistočne Evrope SEEcult.org, realizuje se uz podršku Evropske kulturne fondacije (ECF), a beogradski okrugli sto organizovan je i uz podršku Gete instituta Beograd.

(SEEcult.org)