Kapitulacija kulture
Enver Kazaz, profesor književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, govori u intervjuu o stanju u oblasti kulture u Bosni i Hercegovini. Razgovor je vodila Tea Polčić.
- Da li ste zadovoljni sa trenutnom situacijom u kojoj se kultura nalazi?
EK: Irelevantno je da li sam ja, ili bilo ko drugi, zadovoljan ili nezadovoljan situacijom u kojoj se kultura nalazi. Važno je da li kultura obavlja svoju funkciju u ovom radikalno etnički podijeljenom društvu i ako obavlja na koji način to čini i s kojim ciljevima. Najlakše je reći da je situacija u kulturi katastrofalna, kako to čine ovdašnji filmski i pozorišni radnici koji su povlašteni sloj u kulturi i koji zauzimaju sve više i više poziciju kvazi patriotske elite koja tobože reprezentira ovu zemlju u svijetu tretirajući sebe kao nekakvu kulturnu diplomatiju. Takve kvazi ocjene računaju najčešće na ličnu korist, pa mi se počesto gade. Dakle, kultura ne obavlja svoju najvažniju kritičku ulogu u ovom etničkom tro-društvu i ne suvbverzira zvanični poredak vrijednosti. U BiH se razvija festivalska, etnička i populistička kultura, dok je ona kritička, elitna, subverzivna praktično uništena, ili sasvim marginalizirana. Zahvaljući strategiji festivalizacije BiH je postala balkanski kvazi Holivud, pri čemu najsiromašnija zemlja u regiji ima najskuplji filmski festival, koji je tobože turistička atrakcija u gradu koji se sve više deurbanizira i provincijalizira. Jedna etnička dinastija dobila je na taj način svoju reprezentirajuću kvazi kulturnu elitu, a film je postao državna umjetnost prve vrste. Iako je napravljeno nekoliko dobrih filmova, najbolji dio elitne kulture, a to su književnost i likovna umjetnost stavljeni su zapećak, jer ne donose glasove na izborima i ne proizvode populističku buku, osim i kvazi polemikama. Osim u festivalizaciju, ideološke i vjerske elite guraju kulturnu praksu u etnizaciju kulture i grade tri etnokulturna geta u kojima se kultura udružuje sa vjerom i armira etničkim vrijednostima puk. Populistička kultura rezultat je nakaradno shvaćene ideje tržišta i primitivnog obrasca tranzicije. Elem, karikaturalno rečeno ovdje kulturne kodove idealno predstavljaju Mirsad Purivatra kao poslušnik bivšeg reisa što svoj (izetbegovićevski garniran) festival pomjera zbog ramazana i Haris Pašović, koji grabi od kulturnih fondova onoliko koliko se udvara političarima i pravi folk pozorište, dakle, enormno. Tako bi se mogla napraviti trijada: Purivatra-Pašović- moćnici kao slika kulturne strategije. Isto je i na dvije druge etničke strane, pri čemu kapitulacija kulture jeste trijumf etničke ideologije i kvazi kapitalizma u zemlji koja je neposredno poslije rata doživjela kulturnu eksploziju. Nema bitne razlike između patriotskog uzvika režisera i vjerskog lidera. Isti je to primitivizam.
- Ko je po Vašem mišljenju odgovoran za kulturni krah?
EK: Iz prethodnog odgovora jasno je da su odgovorne gotovo podjednako kulturne i političke elite.
- Smatrate li da je šira društvena javnost dovoljno informirana o aktuelnim kulturnim dešavanjima?
EK: Ni u jednoj zemlji ona to nije, zašto bi bila u ovoj. Za kulturu je idealno kada o njoj ne vodi računa šira javnost, jer joj se tada kultura ne mora udvarati i snižavati svoje kriterije vrijednosti. Ali, pravo pitanje je da li uopšte ta javnost postoji u zemlji u kojoj su pobrkana istorijska vremena i ideologije. U sveopštoj društvenoj destrukciji šira društvena javnost je glasačka mašina koja održava postojeći poredak. Dakle, dobro je mentalno okupirana festivalskom i etničkom kulturom.
- Riječ je svakako o izokrenutoj ljestvici vrijednosti sa kojom se svakodnevno sučavamo. Šta biste Vi izdvojili kao osnovni problem u trenutnom stanju u kulturu?
EK: Sve, kulturnu strategiju, kulturnu proizvodnju, ideološke pozadine kulture, njenu društvenu funkciju, narcizam kulturoloških elita. Sve, jer se maligno oboljenje polja kulture u ovom momentu i ne vidi, ali će cijenu platiti budućnost koju namjesto kritičke kulture i protoka ideja i društvenog dijaloga usklađenog s njom oblikuje kulturna i politička laž zarad lične koristi političara i dijela kulturnih radnika. Elem, jad i bijeda u zemlji siromaštva.
- Da li ste zadovoljni sa Vašim trenutnim angažmanom? Poražavajuća je činjenica da se neki od recentnijih časopisa gase ili su prestali sa izlaženjem. Da li ste zadovoljni sa trenutnim stanjem u književnoj kritici?
EK: Već odavno od svog angažmana ne očekujem ništa bitno. Ali, nastojim raditi tako da potrošim maksimum energije. O tome neka prosuđuju drugi i vrijeme. Valjda će nešto ostati vrijedno u tom radu. A časopisi? Pa logično je da se gase. U doba austrougarske vladavine u BiH više je izlazilo dnevnih novina i književnih časopisa nego danas kad je ta zemlja porobljena od svojih elita. Neka se gase, i treba da se gase, ako se univerzitetska zajednica predala vlastodršcima, postajući ima pokorni sluga, i ako redakcije časopisa nisu sposobne artikulirati osnov društvene pobune. Ponekad je u društvu dobro da se sve raspadne, kako bi se moglo početi iznova. Teško je na životu održavati mrtvace, a to su naši časopisi postali pristajući da namjesto pobune prose mrvice sa stola moćnika u mizernim ministarstvima za kulturu. Pobuna je ono što treba ovdašnjoj kulturi, a ne mizerno služenje ličnom komoditetu, da ne kažem mediokritetsvu, i polupismenim ministrima za kulturu.
- Pod uticajem politike i nacionalizma mnogi građani zapravo i nemaju jasnu predstavu o svim dešavanjima u široj javnosti. Na koji način sve to utiče na kulturu?
EK: Mnogi građani su nacionalisti, a procenta onih koji podržavaju nacionalizam nikad nije ispitan na sistematičan i naučan način. Ova zemlja nema sociologiju, nego služinčad u ulozi sociologa, koji, koliko vidim, u zadnje vrijeme zauzimaju političke funkcije i ulaze u akademije. Instrumentalizacija kulture logična je posljedica društvenog uma koji je pragmatizam proglasio za vrhunaravnu vrijednost. Tihi rad prave, kritičke kulture tu nije vidljiv, ali postoji. To je, paradoksalno, odlično za kulturu, jer onda ne mora polagati račun nikome osim vlastitom idealu. Namjerno neću govoriti o sudbini tzv. sedam institucija kulture, jer njihovi uposlenici ne znaju organizirati ozbiljan štrajk i pobunu, dok im lekciju čita Pašović o tzv. menadžerstvu u kulturi, da bi ostalo što više novca za njegove folk pozorišne projekte. Kada ne znaju raskrinkati tu prevaru, neka uposlenici tih sedam institucija kulture rade u uslovima podaništva bijednim moćnicma na vlasti.
- Zašto niko od nadležnih ne želi otvoriti Institut za književnost?
EK: Zato što ga je uništio jedan etnički profesor književnosti, kako bi u društvu Pro(e)porod otvorio privatne bošnjačke studije. Ime mu ne želim spominjati. Ne trebaju institut obnoviti nadležni, nego akademska zajednica to treba tražiti od njih na odgovoran način. Pravo je pitanje zašto to ona nije učinila. A odgovor je jednostavan – da bi pojedini profesori dobili ogromne novce za svoju kanonizaciju bošnjačke književnosti. Ono što je trebalo da radi institucija uradio je profesor privatnik u etnički funkcionaliziranoj književnoj znanosti.
- I za kraj, šta biste poručili široj javnosti?
EK: Ništa. Ama baš ništa, jer ona sluša šta joj poručuje vjerska i politička birokratija. Šta ja tu imam poručivati.
