• Search form

Muzeji i galerije

/ Kulturno nasledje

Dušica Juribašić, Pokrajinski sekretarijat za kulturu

STANJE I PERSPEKTIVE USTANOVA ZAŠTITE KULTURNOG NASLEĐA U AP VOJVODINI

Muzeji i galerije

Dušica Juribašić, Pokrajinski sekretarijat za kulturu

STANJE I PERSPEKTIVE USTANOVA ZAŠTITE KULTURNOG NASLEĐA U AP VOJVODINI

Zakoni koji regulišu oblast kulturnog nasleđa i poslove vezane za ovu oblast, a pre svega Zakon o kulturnim dobrima iz 1994. godine, daju AP Vojvodini malo prostora za veći uticaj na organizaciju, uređenje, aktivnije mere i sistemske korake u oblasti zaštiti kulturne baštine. Podrazumeva se, naravno, da izostanak nadležnosti ne mora eksplicitno da znači da Pokrajina ne može i ne treba da ostvari veći uticaj. Međutim, dosta, u ovom zakonu postojećih rešenja, danas je realnost prevazišla, a kolizija koja postoji između ovog, u brizi za kulturnu baštinu sistemskog zakona i mnogih, kasnije donesenih propisa, stvorila je dosta neuređeno stanje, ponekad konfuzna i kontradiktorna rešenja i vrlo često neka nova rešenja ili nastojanja pokrajinskih vlasti u startu osuđivala na neuspeh. Ovo je naročito važno s obzirom da se budžet Vojvodine projektuje na osnovu zakonom propisanih nadležnosti, pa je samim tim, i na taj način ograničen njihov značajniji uticaj u projektima zaštite kulturnog nasleđa, posebno onog od posebnog značaja i kulturno-istorijske ili umetničke vrednosti.
Korak napred u smislu decentralizacije u kulturi načinjen je 2002. godine donošenjem Zakona o utvrđivanju određenih nadležnosti autonomne pokrajine. Ovim, tzv. Omnibus-zakonom, deo nadležnosti u oblasti zaštite kulturnog nasleđa, poveren je Vojvodini. Između ostalog i osnivačka prava nad sedam ustanova zaštite kulturnog nasleđa, vraćena su Vojvodini, kao njihovom izvornom osnivaču. Ono što je još značajnije, ova mera praćena je i finansijskom decentralizacijom, doduše delimičnom, te su na osnovu nje, obezbeđeni uslova da se sredstva za rad, programe i tekuće popravke objekata i opreme, ali i ne i sredstva za zarade zaposlenih, 13/ programa i investicije, takođe sa Republike prenesu na Pokrajinu.

Na ovaj način, Vojvodina je, delom, dobila bolji uvid u rad i programe ovih ustanova, a i one su, na osnovu svakodnevne intenzivne komunikacije to se može reći, stekle uslove da deo poslova realizuju mnogo operativnije i brže. U tom delu Omnibus–zakon je, svakako, doprineo povećavanju kvaliteta i operativnosti u radu nekih od najznačajnijih ustanova zaštite nasleđa u Vojvodini, i samim tim omogućio bolji uvid Pokrajini u neke od poslova u oblasti zaštite kulturnog nasleđa.

Najveći deo upravnih poslova, posebno onih koji se odnose na zaštitu nepokretnih kulturnih dobara, mada su preneseni na Pokrajinu, nisu mogli i dalje ne mogu da se realizuju, s obzirom da su i dalje na snazi bila, ali i danas su, stara zakonska rešenja i procedure iz 1994. godine, u potpunom neskladu sa propisima predviđenim Omnibus–zakonom. Takođe, u Omnibus-zakonu decidno se navodi da se „sredstva za zaštitu nepokretnih kulturnih dobara obezbeđuju isključivo u republičkom budžetu“, pa je i tako, značajniji uticaj Vojvodine u ovom, neosporno začajnom segmentu kulture, unapred znatno umanjen.

Dobro je poznato, međutim, da je praksa gotovo svih evropskih zemalja stvaranje takvih zakonskih uslova i ambijenta u kome se u zaštitu vrednog kulturnog nasleđa ne ulaže isključivo iz državnog budžeta, nego se zakonima obezbeđuje i podstiče visok stepen lokalnih investicija i ulaganja, partnerskog sa državom naravno. Cilj i smisao insistiranja na aktivnom partnerskom odnosu države i regionalnih i lokalnih sredina je u tome da upravo one, od ovih intervencija imaju najkonkretniju i vidljivu korist.

Stanje kakvo je opisano, međutim, u potpunom je neskladu sa razvijenom mrežom ustanova zaštite u Vojvodini, kadrovskom strukturom, tradicijom organizovanog bavljenja poslovima u ovoj oblasti, uslovima za rad, dosadašnjim rezultatima, mogućnostima i perspektivama koje one imaju. Na tradiciji sakupljanja, čuvanja i prezentovanja vrednih predmeta iz prošlosti, nastalu na baštini Muzejske zbirke Matice srpske osnovane sredinom 19. veka, i danas rade najznačajnije muzejske ustanove u Pokrajini.

Razgranatu muzejsku mrežu danas u Vojvodini čini 14 muzeja i više muzeja u sastavu drugih ustanova kulture. Osim Muzeja savremene umetnosti Vojvodine i Pozorišnog muzeja Vojvodine, svi ostali su muzeji komplesnog tipa sa bogatim, arheološkim, istorijskim, umetničkim, prirodnjačkim, numizmatičkim i etnološkim zbirkama. Preko pola miliona predmeta koji se nalaze u zbirkama i vitrinam vojvođanskih muzeja, značajni istraživački, konzervatorsko-restauratorski projekti, izložbe, arheološka iskopavanja i izdavački projekti, svakako opravdavaju postojanje ovako razgranate muzejske mreže. Većina zaposlenih sa visokom stručnom spremom, odnosno preko 60 % od ukupnog broja zaposlenih, takođe govori u prilog ovome.

U razgranatoj muzejskoj mreži, svakako najznačajnije mesto imaju muzeji koje je osnovala Pokrajina, i to: Muzej Vojvodine, Muzej savremene umetnosti Vojvodine i Pozorišni muzej Vojvodine. Njihovo posebno mesto, podvlači i već spomenuti Omnibus-zakon, koji utvrđuje matičnost ovih ustanova u Pokrajini, svakoj prema vrstama muzealija o kojima se staraju. Pored njih, kao značajne pokrajinske ustanove muzejskog tipa, zapaženo mesto imaju i Spomen-zbirka Pavla Beljanskog i Galerije likovne umetnosti – Poklon zbirka Rajka Mamuzića.

Kada je reč o nepokretnim kulturnim dobrima, u Vojvodini se o njima stara šest zavoda za zaštitu spomenika kulture, pri čemu je Pokrajinski zavod za zaaštitu spomenika kulture u Petrovaradinu, ustanova čiji je osnivač AP Vojvodine. Kao i u slučaju muzeja, većina zaposlenih u zavodima, ima visoku stručnu spremu, što, pored vrednosti i značaja, kao i velikog broja objekata za koje su nadležni, svakako opravdava njihovo postojanje i posebnu ulogu koju imaju u kulturnom sistemu Srbije i Vojvodine.

Sufinansirani programi u periodu 2007-2009. godine

Zakon o utvrđivanju određenih nadležnosti autonomne pokrajine, kada je reč o programima i projektima u oblasti zaštite i njihovom finansiranju, određuje samo da se programi ustanova čiji je osnivač Vojvodina finansiraju iz pokrajinskog budžeta i to u iznosu 2/3 godišnjeg iznosa predviđenog za njihovov rad, dok se 1/3 potrebnih sredstava izdvaja transferno iz budžeta Republike. Važno je naglasiti da se, kako je već spomenuto, sredstva za programe Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Petrovaradinu, obezbeđuju u celosti u republičkom budžetu, tako da se ova ustanova, nalazi u dosta specifičnom položaju u odnosu na ostale ustanove koje je osnovala Pokrajina Vojvodina. Upravo zato je Pokrajina samo izuzetno, i to uglavnom sporadično i intervento, mogla da obezbedi značajnija sredstva za zaštitu najvrednijeg nasleđa u Pokrajini, odnosno da finansira rad ustanove koju je sama osnovala.

Projekti muzeja čiji je osnivač Vojvodina, odnosno Muzeja Vojvodine, Muzeja savremene umetnosti Vojvodine i Pozorišnog muzeja Vojvodine, finansiraju se na godišnjem nivou, prema usvojenom programu rada i propisanom budžetskom okviru. Mada ukupan iznos sredstava koja su za program ovih ustanova u poslednje tri godine izdvojen, a iznosi 63.557.929,76 dinara izgleda visok, podatak da se na godišnjem nivou za programsku delatnost izdvaja u proseku oko 7 miliona dinara po ustanovi, odnosno u proseku 13% njihovog ukupnog godišnjeg budžeta, mnogo govori o problemima većine naših muzeja o kojima se mora razmišljati kada se traže rešenja za poboljšavanje efikasnosti njihovog rada i racionalniji utrošak sredstava koja se iz budžeta izdvajaju za ovu namenu.

Naravno, mora se napomenuti da je reč o prosečnim vrednostima, da se one razlikuju od ustanove do ustanove, kao i da na učešće programa u ukupnom budžetu muzeja utiče čitav niz faktora, ne samo unutrašnja organizacija, broj zaposlenih ili efikasnost i kvalitet njihovog rada, nego i broj, stanje i veličina objekata koji muzej koristi, režijski troškovi, starost objekta i oprema i čitav niz drugih elemenata.

Programi i projekti u oblasti zaštite kulturnog nasleđa koje realizuju druge ustanove u Vojvodini, a poslednjih godine i sve veći broj nevladinih organizacija i udruženja, sve češće u partnerskom odnosu sa muzejima i zavodima, sufinansiraju se, od 2003. godine, u Vojvodini na osnovu javnog konkursa. Zbog već spomenutih ograničenja Omnibus-zakona, projekti koji se sufinansiraju na osnovu ovog konkursa, uglavnom se odnose na arheološka iskopavanja, zaštitu i prezentaciju pokretnih kulturnih dobara, njihovu konzervaciju i restauraciju, obradu, izdavanje knjiga iz oblasti zaštite kulturnog nasleđa i izlaganje eksponata.

Zbog budžetskih ograničenja i, za kulturu tradicionalno, nedovoljnih sredstava, iznos koji se, na primer ove godine, planira za konkurs u oblasti zaštite iznosi blizu 13 miliona dinara. Koliko je ovo nedovoljno govori činjenica da ukupna vrednost projekata prispelih na isti konkurs iznosi, 170.909.869,20 dinara, odnosno, da planirana sredstva u ukupno traženim učestvuju sa samo 7,55%.

Da bi se, i pored ograničenog budžeta, podržali najznačajniji projekti i to tako da se garantuje njihova realizacija, sufinansira se manji broj, najvrednijih projekata, u proseku oko 50 na godišnjem nivou, što se do sada pokazalo kao dobra odluka, s obzirom da je svaki sufinansiran projekat i realizovani. Ograničeni budžeti, takođe, diktiraju i vrstu odabranih projekata, pa se tako posebna pažnje posvećuje arheološkim istraživanjima i iskopavanjima (31%), konzervatorsko-restauratorskim radovima i tehničkoj zaštiti (23%), izložbama i različitim vidovima prezentacija (21%), izdavačkoj delatnosti u oblasti zaštite (11%), dok se drugi poslovi (istraživački, ispitivački radovi, projektovanje, izrada baza podataka, nabavka novih predmeta, evidentiranje, stručno usavršavanje, rad na dokumentaciji, značajnija međunarodna razmena i drugo) sufinansiraju u manjem obimu.

Mada su namenska sredstva za konkurs u ovoj oblasti evidentno nedovoljna, potrebno je, reći da su iz pokrajinskog budžeta u više navrata sufinansirani i neki drugi, veći projekti u zaštiti baštine, značajni po vrednosti, ali i ekonomskim parametrima. Sredstva za ove projekte, kao što su, na primer, velika konzervatorsko-restauratorska obnova zgrade Tekelijanuma u Budimpešti, zadužbine jednog od osnivača i velikog donatora Matice srpske, sa namerom da ona ponovo postane obrazovno-kulturni centar srpske manjine u Mađarskoj (od 2005. do ove godine izdvojeno preko 44 miliona dinara), adaptacija dela konaka manastira Krušedola, u okviru obeležavanja pet vekova ovog manastira, radi stvaranja reprezentativne stalne postavke – riznice blaga ovog manastira, uređenje groblja interiraca iz Drugog svetskog rata u Šarvaru u Mađarskoj, adaptacija nove zgrade Gradskog muzeja u Subotici i zgrade Konkordije muzeja u Vršcu i drugima, obezbeđena su iz posebnih izvora, odnosno diretno iz pokrajinskog budžeta, i nisu deo budžetskog razdela namenjenog kulturi.

Podrška ovakvim projektima, svakako, svedoči da značajni i vredni projekti, i pored ograničenja i poteškoća, uvek mogu da nađu svoj put i finansijsku podršku i da u Vojvodini postoji svest o značaju ove oblasti, ali i da, pored postojanja potrebe i dalje nema zakonske osnove da se u razdelu kulture u pokrajinskom budžetu za zaštitu kulturnog nasleđa sistemski planiraju veća sredstva.

(zajednički deo teksta sa Ministarstvom kulture)
Uočeni problemi
Generalno gledano, naravno uz rezervu da u svakom pravilu uvek ima izuzetaka, može se reći da su osnovni problemi naših ustanova zaštite:
- loše stanje objekata i zastarela oprema kao posledica višedecenijskog nedovoljnog ili sporadičnog ulaganja u ove ustanove
- nedovoljan nivo sredstava za programsku delatnost što utiče i na motivaciju za rad zaposlenih
- nedovoljna podrška lokalnih samouprava ustanovama zaštite na svojoj teritoriji, a vrlo često i odsustvo svesti o značaju i potencijalu ovih ustanova na lokalnim nivoima
- zastarele, a često i prevaziđene, stalne postavke i nedovoljna sredstva za njihovo sadržinsko, tematsko i tehničko osavremenjavanje
- nedovoljna sredstva za veće projekte i značajniju međunarodnu razmenu
- nedovoljni ili neadekvatni bezbednosni i mikroklimatski sistemi u većem broju muzeja (uključujući i izložbene sale i depoe)
- nedovoljna opremljenost savremenom računarskom i drugom tehničkom opremom
- veliki broj neinventarisanih predmeta
- nesređene evidencije, nesređena i nepotpuna dokumentacija
- nepostojanje savremenih elektronskih registara i baza podataka, dostupnih stručnoj javnosti
- mali broj digitalizovanih eksponata i elektronski obrađenih predmeta
- neadekvatna i nesistematična edukacija zaposlenih usmerena na stručno usavršavanje, upoznavanje i usvajanje savremenih muzeoloških standarda
- nedovoljna ili sporadična jača marketinška aktivnost ustanova zaštite koja bi uticala na poboljšavanje statusa i položaja ustanova zaštite u svom okruženju
- nedovoljno energična, a često i slaba i sporadična, veza sa obrazovnim institucijama, turističkim organizacijama (inicijativa se uglavnom prepušta ovim ustanovama)

Strateška opredeljenja i mere

Ceneći vrednost kulturne baštine, značaj koji ima sa kulturnog aspekta, ali i, u ovom trenutku možda važnijeg, ekonomskog, razvojnog i prezentacionog stanovišta i sumirajući stanje u ovoj oblasti i mnoštvo problema sa kojima se suočavamo svakodnevno, evidetno je da se mnogo mora uraditi na transformaciji, modernizaciji i organizaciji sistema zaštite kulturnog nasleđa. Potrebno je, a to će verovatno biti i najteže, promeniti uglove iz kojih posmatramo ovu oblast, njenu organizaciju, potencijale i perspektive. Ove krupne korake, prvenstveno mora da sprovede država, i to na svim nivoima, koristići pozitivnu praksu i standarde poznate i primenjene u drugim zemljama i propisane međunarodnim konvencijama, ali i stručnosti i saradnju svih naših ustanova i stručnjaka u ovoj oblasti.

A najznačajniji poslovi koji su pred nama, su:
- normativni poslovi – donošenje najznačajnijih zakona i podzakonskih akata u oblasti zaštie kulturnog nasleđa
- razvijanje stava prema ustanovama zaštite kao razvojnim resursima
- uvođenje elektronskih standarda i evidencija - digitalizacija i stvaranje elektronskih baza u oblasti zaštite kulturnog nasleđa
- uvođenje savremenih tehnologija i standarda u svim segmentima poslova brige o kulturnoj baštini
- obezbeđivanje savremenih uslova za rad i realizaciju projekata ustanova od strane njihovih osnivača;
- obezbeđivanje optimalnih i efikasnih bezbdnostih sistem
- podrška projektima kojima se prezentuju sopstvene zbirke i predmeti iz depoa i koji imaju imaju dominantnu komponentu održivosti
- podsticanje nabavci novih eksponata
- podrška projektima kontinuirane edukacije stručnjaka zaposlenih u ustanovama zaštite
- obezbeđivanje uslova za dostupnost ustanova zaštite osobama sa hendikepom
- podrška partnerskim projektima ustanova sa srodnim ustanovama u zemlji i inostranstvu; podrška projektima kojima se ohrabruje saradnja ustanova zaštite i nevladinog sektora; podsticanje projekata koje ustanove zaštite realizuju prema hendikepiranim licima, posebnim društvenim grupama, deci, starim licima i drugima
- jačanje uloge i svesti lokalnih samouprava o značaju, vrednosti i potencijalu ustanove zaštite čiji su osnivači
- jačanje međuresorne i intersektorske saradnje sa drugim organima države, pokrajine i lokalne samouporave (ministarstva/sekretarijati/uprave prosvete, ekologije, omladine i sporta, turizma, privrede, nauke i drugima)

Šta očekujemo od ustanova zaštite?

Naravno, pored države, u periodu kojij e pred nama mnogo se očekuje i od ustanova zaštite kulturnog nasleđa. Njihova odgovornost je pre svega da iniciraju, nameću, argumentuju svoje zahteve i na taj način doprinesu svom efikasnije radu, ali i izgradnji savremenih standarda, modernog, održivog i društveno korisnog sistema zaštite i to:
- utvrđivanjem ciljeve ustanove i strateških koraka za njihovu realizaciju
- racionalnijom i efikasnijom organizacijom poslova
- inovativnim, profesionalnim i aktivanim pristupom, praćenjem dešavanja u okruženju i prilagođavanjem programa, ali i inventivnošću u smislu nametanja novih tema i dešavanja; realizacijom atraktivnih projekata kojima se prošlost, putem muzejske priče, povezuje sa aktuelnim trenutkom i čini atraktivnom i prihvatljivom savremenoj publici i njihovim zahtevima, uz zadržavanje visokog nivoa kvaliteta; razvijanjem raznovrsnih pedagoških programa i programa rada sa posebnim grupama (osobe sa hendikepom, deca, stara lica i drugima)
- revidiranjem i digitalizacijom evidencija i muzejskih predmeta
- inoviranjem stalnih postavki u skladu sa savremenim muzeološkim i tehničkim standardima
- kontinuiranim stručnim usavršavanjem
- osmišljenim i aktivnim marketinškim pristupom
- intenzivnijim radom sa obrazovni institucijama zadržavanjem osnovne funkcije muzeja da prenese i nauči

Dušica Juribašić, Pokrajinski sekretarijat za kulturu Vojvodine, konferencija "Kulturna politika u oblasti kulturnog nasleđa i transformacija institucija", Beograd, 22-23.5.2009.

Video
08.04.2024 | 10:10

VOĐENJE: IRWIN – NSK State – It's a Beautiful Country

IRWIN: NSK State – It's a Beautiful Country, Umetnički pav