• Search form

Doživotna sloboda: ASJA BAKIĆ

/ MOBILNA KNJIŽEV...

Doživotna sloboda: ASJA BAKIĆ

San o slobodi, svijest o neslobodi

Razgovor o slobodi, svejedno govorimo li o njoj kao apsolutnoj ili cjeloživotnoj, za mene je uvijek razgovor o stvarima od kojih nikad nisam slobodna. No ponekad me upravo svijest da nisam slobodna najtemeljitije oslobađa, jer ne živim u iluziji da su moje književne opsesije prolazne, da sam slobodna od vlastitih političkih uvjerenja, od seksualnih afiniteta i različitih, nagomilanih želja i problema koji ne jenjavaju, već se, naprotiv, s godinama intenziviraju kao da me žele dokrajčiti.

Silazak nizbrdo do plaže i penjanje natrag uzbrdo do Čelobrda, gdje ovih dana boravim, podsjetili su me na Mit o Sizifu o kojem sam razmišljala i pisala prošle godine, kad me politička zbilja u Hrvatskoj natjerala da spoznam, kako Camus kaže: „cijelu širinu svog jadnog položaja“. Ono što Sizifa čini tragičkim junakom njegova je svijest o teretu dok se spušta po njega da bi ga opet potom gurao uzbrdo, radostan što će gurajući taj teret izgubiti širinu pogleda i svijest koja ga čini nesretnim. „Tihu radost“ koju Sizif priželjkuje dok se spušta po tešku gromadu nikad ne osjećam. Silazak nizbrdo trebao bi biti odmor od tereta, penjanje do Čelobrda trebao bi biti odmor od svijesti, ali sam čin silaska i penjanja nije dovoljan da se riješim melankolije i kompulzivnih misli o težini položaja u kojem se nalazimo, ne samo moje kolege pisci i ja, već ljudi općenito.

U mom bi slučaju silazak po teret bilo spuštanje do Svetog Stefana, elitnog odmarališta čije su plaže tokom ljetne sezone zatvorene za javnost jer su koncesijom na 99 godina ustupljene bogatašima koji imaju dovoljno novaca da kupe mene, moj teret, pa čak i moju svijest ako to požele. Obilazak Sv. Stefana uz pratnju vodiča košta 20 eura. Dnevnica koju dobijem od njemačkog Tradukija dok sam na Čelobrdu iznosi upola manje, 10 eura. Za te bih novce mogla kupiti litru domaće loze od susjeda-galeba koji se devedesetih fotkao s Claudijom Schiffer i drugarski je podijeliti s kolegama književnicima i glazbenicima, ili sjediti dva dana u tišini, zajedno s vlastitim teretom fiskalne nekompetencije, i onda se polako spustiti do plaže po vlastitu nemoć i, hineći radost, ponovno je dokotrljati na Čelobrdo. Moram pri tom napomenuti da spavam u privatnoj kući renoviranoj u paštrovićkom stilu, u prekrasnoj kamenoj kući na čijem se prozoru vijori mala norveška zastava koja nekretninu vihorom stranog ulaganja prenosi iz Paštrovića, otima od crnogorskog primorja i prebacuje u neki potpuno drugi kontekst u kojem grad Budva i sva okolna mjesta više ne pripadaju lokalnom stanovništvu i nama koji ovaj kraj osjećamo kao svoj, već su nam milostivo ustupljeni na korištenje, na čemu kao sirota književnica moram biti duboko zahvalna.

Ne smijem, međutim, prešutjeti prednost umjetničke kolonije poput ove koju u Čelobrdu organiziraju ZMUC i Za Druga, uz financijsku podršku Tradukija. Ovdje se po teret ne moram spustiti odmah, već kad poželim: silazak je nužan, ali nije ubrzan kao u većim gradovima bivše Jugoslavije, gdje kotrljanje kamena gore-dolje najčešće ne prestaje zato što nas teret nikad u potpunosti ne napušta. Istovremeno, teret ne moram kotrljati samo do rezidencije u kojoj sam smještena, već mogu nastaviti i do manastira Rustovo koji, kako su mi rekli, financiraju Rusi, zbog čega unutar manastirskog prostora postoji kapelica posvećena presvetoj obitelji posljednjeg ruskog cara, podignuta 2006. godine u slavu tih nevinih žrtava   Oktobarske revolucije. Monahinje se pritom nizbrdo spuštaju džipovima i ja im umorno mašem dok se preznojavam pod teretom koji one vjerojatno ne mogu prepoznati kao križ koji, iako sam ateistkinja, svakodnevno i sa sve većim naporom nosim. Nisam, dakle, slobodna od niza asocijacija i promišljanja, kako mojih tako i tuđih, od nakalemljenih iskustava koja mi ne dopuštaju da neko mjesto doživim i promatram u vakuumu. Nijedno mjesto nije izbavljenje za onoga tko uvijek nastoji vidjeti širu sliku, za onoga tko druge ljude uzima u obzir i ne razmišlja samo o sebi i vlastitom blagostanju.

Turističke su destinacije, na primjer, fatamorgane slobode: imamo osjećaj da smo teret ostavili drugdje. Putovali smo avionom, ostavili smo kabaste predmete i teške ljude doma, zajedno s velikim bocama tekućine. Pobjegli smo nakratko od svog jadnog položaja i došli na lijepu crnogorsku plažu gdje je pijesak zavodljivo šaren i mekan, gdje nema oštrine velikih, domaćih tereta od kojih se nikako ne možemo odvojiti. Uloga umjetnika je, međutim, da teret vidi i onda kad ga svi drugi silno žele previdjeti i zaboraviti. Nikad nisam oslobođena uloge književnice, proročice Kasandre. Nisam slobodna, ali paradoksalno, slobodna sam od laganja samoj sebi da s 10 eura u džepu mogu raditi što god me volja tamo gdje kila bijele ribe u restoranu košta 70, a ležaljka za plažu 80 eura.

Čelobrdo je utopijsko mjesto, rajski vrt: nikad prije nisam brala kasne, zrele smokve s grane, nisam prije ubirala svjež lovorov list ili gledala sramežljive i skrovite šojke iz blizine, slušala škanjce i gledala kako se obrušavaju na paštrovićke obronke. Sunce ovdje stvarno divno zalazi u more i boje se razlijevaju baš kako treba, ali kad sunce zađe – na nebu iz neke od budvanskih diskoteka igraju proturaketna svjetla, kao neidentificirani leteći objekti, a iz ruševnih kuća koje stanovnici nemaju para obnoviti čujem prodorno i jezivo glasanje sove kukuvije od koje svi psi na Čelobrdu polude. Ono što danju donosi mir, noću teret vraća pravo u krilo, spustili se mi po njega u Sveti Stefan ili ne. To što sjedimo na jednom mjestu i pravimo se da tereta nema, da on nije dodijeljen nama, već nekome drugom, ne znači da nam se kičma ne povija. Teretu nije neophodna svijest. Ne trebaju mu silasci i penjanja. Na Balkanu on je uvijek tu, svejedno govorimo li o Dubrovniku, Budvi, Bosanskoj krajini ili Vojvodini. Svi imamo teret. Što napraviti s njim?

Meni je svejedno hoćemo li sjutra ili sutra, ođe ili ovdje, uočiti koliko smo neslobodni, važno mi je samo da se oslobodimo šarene laže koja nam nalaže da mislimo kako se individualno možemo osloboditi tereta koji svi kolektivno nosimo. Neću biti slobodna dok ljudi oko mene također ne budu slobodni. Te norveške ili ruske zastavice, ti turisti koji se kupaju na plažama kao da nitko drugi na njih nema pravo, to je naš teret. Rad za drugog, svejedno govorili mi o radnicima u uslužnim djelatnostima ili prekarnim radnicima književnicima koji ne mogu više ni riječi napisati bez njemačkih fondova i mecena, nikad nam neće ovaj rajski vrt učiniti ljepšim, nikad nam neće podići teret s leđa i pomoći nam da se uspinjemo i silazimo oslobođeni melankolije i tihe radosti. Radost mora biti glasna, ljudi je moraju dijeliti s nama, inače ona nema nikakvog smisla. Radovati se ne smijemo poskrivećki. Smijeh na Balkanu mora biti glasan, grlen, da ga svi bogataši koji se krčkaju na privatiziranim, ukradenim plažama čuju, a takvog smijeha ne može biti dok kotrljamo teret koji dopušta samo kratke pauze. Govorim, naravno, o snu od kojeg nikad nisam i ne želim biti slobodna. Nadam se da razumijete što želim neslobodna vrlo slobodno reći.

Asja Bakić

Čelobrdo, oktobar 2017.

Video
10.12.2017 | 14:58

VOĐENJE: Branka Kuzmanović - DIS/POZICIJE

Vođenje kroz izložbu Branke Kuzmanović DIS/POZICIJE u Galeriji Centra za grafiku i vizuelna istraživanja “Akademija” u Beogradu, koja je otvorena od 28. novembra do 19. decembra 2017.